Svjedočimo kako u društvu vlada hiperinflacija informacija, knjiga i stručnjaka. Pravi primjer za navedeno nam je vrijeme pandemije COVIDA – 19 u kojem su internet “doktori” “znali” sve o uzrocima i posljedicama ove bolesti. Jednako je i u katoličanstvu. Internet stručnjaci znaju sve o nauku Crkve, i naravno o “vatikanskoj mafiji” kojoj uglavnom dobar dio praktičnih katolika niti ne vjeruje. Ako navedenom dodamo i krizu autoriteta, koja je dijelom i rođena zbog toga što “sve imaš na internetu”, mislim da je ponavljanje gradiva i temeljnih istina onoga u što vjerujemo izrazito potrebno. O važnosti “ponavljanja gradiva” svjedoče i mnogobrojni komentari na katoličkim portalima uoči nedavne odluke o Međugorju koji bi se mogli svesti na jednu žalosnu formulaciju: “Nije ni važno što će reći papa!”.
Zbog toga što je za katolika, ili bi barem trebalo biti, najvažnije što će reći papa, u ovoj kolumni se želim kratko osvrnuti na dogmu naše vjere o papinoj nezabludivosti. Za početak je važno napisati kako je dogma u kršćanskom smislu nepobitna istina koja izražava nepromjenjivi nauk vjere, ili pojednostavljeno rečeno – dogma je ono što svaki katolik treba vjerovati bez obzira na to što o navedenoj temi kažu internet stručnjaci.
Dogma papine nezabludivosti proglašena je 18. srpnja 1870. godine na Prvom vatikanskom koncilu (1869.–1870.). Navedena dogma je proglašena papinskim dekretom Pastor Aeternus – Vječni Pastir.
U navedenom dekretu stoji: “Kada rimski biskup govori ‘ex cathedra’, tj. kada, obnašajući svoju službu, kao pastir i učitelj svih kršćana, konačno odlučuje na temelju svoje najviše apostolske vlasti da se cijela Crkva treba pridržavati nauka o vjeri i moralu, onda on na temelju božanske potpore, koja mu je obećana, posjeduje onu nepogrješivost kojom je božanski Spasitelj htio da bude opremljena njegova Crkva u konačnoj odluci u nauku o vjeri i moralu. Zato su takve konačne odluke rimskoga biskupa nepromjenjive po sebi samima, a ne na osnovi odobrenja Crkve”.
Dakle, papa ima karizmu nezabludivosti kad na svečani način proglašava neku dogmu koja se tiče vjere ili morala. Dio kršćana, na temelju ove dogme, pogrešno smatra kako papa ne može sagriješiti ili reći nešto pogrešno. Papino se nepogrešivo naučavanje razlikuje od privatnih i ostalih papinih djelovanja. Dakle, papa može osobno sagriješiti – sjetimo se samo prvog pape koji je tri puta zatajio Isusa.
Iako papa može osobno sagriješiti, i iako nije nezabludiv kada ne naučava “ex cathedra”, katolici bi prema Zakoniku kanonskog prava (kanon 752) trebali imati posluh uma i volje prema nauku koji o vjerskim i moralnim pitanjima izriče vrhovni svećenik – papa. Ustvari, katolici nikada ne bi trebali zaboraviti da papu bira Duh Sveti preko izabranih kardinala, da je on čuvar crkvenog nauka i jedinstva još od Petrovih dana, i da je on garancija kako Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati. I zbog toga, bez obzira na osobnu grešnost, za katolika je najvažnije što će reći papa. Čvrsto vjerujem kako su pape u stalnom odnosu s Duhom koji ih je izabrao, i sve kada bi rekli nešto pogrešno u vezi vjere ili morala (naravno ovdje mislim na govor koji nije “ex cathedra”) vjerujem da bi nadahnućem i vodstvom istog Duha izrečeno brzo “ispravili”.
Papinu nezabludivost priznaju katolici zapadnoga (rimokatolici) i istočnoga (23 istočne katoličke Crkve) obreda.
Slavko Blažić, mag. catech.
