Obraćajući se trajnim đakonima, u subotu 19. lipnja 2021. godine, papa Franjo je kazao da „velikodušnost jednog đakona koji se troši ne tražeći prve redove nosi na sebi miomiris evanđelja te progovara o poniznosti Boga koji čini prvi korak ususret onome koji mu je okrenuo leđa“.
Povijesno gledano, đakonat je u prvim stoljećima kršćanstva imao veliku ulogu u Crkvi, a najveći procvat doživljava od 3. do 5. stoljeća. Đakonat nestaje oko 1000. godine, a prezbiteri preuzimaju đakonsku službu u liturgiji. Uz to, karitativnu djelatnost koja je od novozavjetnih vremena bila posebno vezana za službu đakona, svojim nesebičnim evanđeoskim djelovanjem preuzimaju redovnici u samostanima. Tridentski koncil u 16. stoljeću pokušava ponovno uvesti đakonat kao samostalni dio svetog reda, međutim isto se uspijeva postići tek na Drugom vatikanskom koncilu (1962. – 1965. godine).
Đakonat je prvi stupanj svetog reda, a osim onih koji se pripremaju za prezbiterat (svećenstvo) te onih koji se odlučuju ostati đakoni uz zavjet celibata, đakoni mogu postati i oženjeni muškarci koji su navršili 35 godina. Oženjene đakone te one koji su odlučili ostati đakoni uz zavjet celibata nazivamo trajnim ili stalnim đakonima. Prema podacima iz posljednjeg tiskanog Statističkog godišnjaka Crkve (Annuario Statistico della Chiesa) ažuriranog do 31. prosinca 2020., u Katoličkoj Crkvi imamo 48 635 trajnih đakona.
Što zapravo rade trajni đakoni u praksi? Trajni đakoni naviještaju evanđelje, izriču homiliju, pripravljaju oltar, donose i raspoređuju euharistijske darove, krštavaju, asistiraju župniku pri sklapanju braka, predvode različite župne pobožnosti i katehezu. Đakonska služba posebno „živi“ u karitativnoj skrbi za siromašne, odbačene i napuštene. Đakon je, kako ističe papa Franjo, „pozvan ići na periferije društva“. Papa Franjo podsjeća i kako je u srcu đakonske službe služenje: služenje Riječi, oltaru i siromašnima.
Spomenimo kako oženjena muška osoba koja želi postati trajni đakon treba od vlastite supruge dobiti dozvolu za ređenje. U tom kontekstu možemo govoriti kako su đakoni svjedoci bračne vjernosti, poslušnosti i ljubavi. Oni su oni koji povezuju svakodnevni život župe s problemima današnjeg čovjeka. Đakoni skrbe za vlastitu obitelj, radeći svakodnevno kako bi svojoj djeci osigurali ovozemaljski kruh, a uz to brinu i za širenje evanđelja i život vlastite župne zajednice. Odnos đakona prema svećeniku i biskupu bi trebao biti odnos poslušnosti jer slušajući glas svećenika i biskupa, đakon sluša glas samoga Krista. Nenametljivo, u šutnji i molitvi, đakon je pozvan biti autentični i radosni Kristov svjedok u svojoj sredini.
U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji još uvijek ne postoji ni jedan trajni đakon. Možemo zahvaliti Bogu što još imamo dovoljan broj prezbitera (svećenika) pa nije postojala niti pastoralna potreba za trajnim đakonima. Ipak, trajni đakoni nisu rezultat samo pastoralne potrebe, ljudi koji žele postati trajni đakoni nisu tek „pomoćnici župniku i biskupu“, riječ je o ljudima koje u službu poziva Isus Krist. U tom kontekstu potrebna nam je molitva za trajne đakone, i potrebni su nam trajni đakoni jer samo đakonska Crkva, Crkva koja služi – ima budućnost.
Slavko Blažić, mag. cateh.
