Zamislimo Izaka kako ide s ocem Abrahamom i nosi na svojim ramenima snop drva. Otac mu je rekao da idu prinijeti žrtvu Bogu. Za žrtvu je potreban jaganjac. A gdje je jaganjac? Izak prostodušno pita oca: Ovdje su kremen i drva, a gdje je janje za žrtvu paljenicu? Otac mu odgovara: Već će Bog providjeti janje za žrtvu paljenicu! Sigurno je Izak znao kako je došao na svijet. Rodili su ga stari roditelji. Bog je providio. Čudesno. Na čuđenje roditelja i svih oko njih. Hoće li sada pred svojim očima imati novo čudo? Hoće li Bog stvarno providjeti janje za žrtvu, niotkuda?
Na brdu nema nikakvog janjeta. Izak mora leći na drva. Otac ga veže. Vjerojatno se pita: Je li otac mislio na mene kada je govorio o janjetu? Otac vadi nož i prislanja ga na njegovo grlo. Počela je teći krv. O Bože! Kažu midraši da se pred Izakovim očima tada otvorilo nebo i da je ugledao nevidljiva svetišta stvaranja na nebu kerubina i korove anđela. Izak je okrenuo glavu nastranu i ugledao ovna zapletana u grmu. Jedan od anđela je zaustavio očevu ruku. Otac ga je odriješio. Zaklali su ovna i žrtvovali ga Bogu.
Izak znači smijeh. Roditelji su se ludo smijali kada su ga dobili. Sada se on ludo smijao od prevelike sreće. Njegov smijeh odjekuje po cijelom svijetu, kroz sva vremena. Krist je potvrdio: Abraham je vidio moj dan i obradovao se. Izakov smijeh zahvaća sve koji su spašeni po zastupničkoj žrtvi. Bog je providio Jaganjca. U knjizi Otkrivenja Ivan je vidio otvoreno nebo i slavlje svih spašenih. Jaganjac ih vodi na izvore vode života. Jaganjac je svjetiljka. Svjetlo. Providnost. Ljubav. Papa Benedikt u knjizi Gledati Probodenoga kaže da spašeni slave jer nije pobijedio onaj koji kolje, nego zaklani Jaganjac. Svi su koljači pozvani na obraćenje. Na plač. Suze. Kajanje. Na vjeru.
Mudri Benedikt piše: No, onaj tko je vidio Janje – Krista na križu – zna: Bog je providio. Nebo se ne otvara, nitko od nas nije vidio „nevidljiva svetišta stvaranja i korove anđela“. Sve što možemo vidjeti jest – kao i kod Izaka – Janje, o kojem apostol Petar kaže da je pripravljeno prije postanka svijeta. No, pogled na Janje – na raspetog Krista – ipak je naš pogled u nebo, naš pogled u vječnu Božju providnost. U ovom Janjetu ipak vidimo daleko na nebu jedan otvor, vidimo Božju krotkost koja nije ni ravnodušnost ni slabost, nego najviša snaga. Na ovaj, i samo na ovaj način vidimo svetišta stvaranja i u njima čujemo nešto od pjeva anđela, štoviše, možemo zajedno s njima pjevati „aleluja“ uskrsnog dana. Budući da vidimo Janje, možemo se smijati i možemo zahvaljivati jer, zahvaljujući njemu, i mi znamo što znači štovanje.
Bazilije M.
Photo by Sulthan Auliya on Unsplash
