1.
Dva i dva, tiho gazeći po travi,
Idemo. Uz pjev korak svoj svak mjeri.
U djetelini rosa se bisèrî,
Mak vjenčić njiše na crvenoj glavi.
Stazom se vukuć, pjesma Boga slavi.
I zove. Breca u sve jačoj vjeri. –
Iz zlata žita nad poljem treperi
Maslina srebro put visina plavih.
I zvona zvone u selima. – Svako
Kucanje klik je: vapeći se diže
K oblačiću što silazi polako.
A zemlja – T’jelo Gospodnje – još šire
Otvara njedra: kroz njih da sve niže
Glas prodre koji nikad ne zamire.
2.
»Od glada, kuge i rata nas spasi,
Gospode!« – Blista ostenzorij. S granja
Crveni cv’jeci trune se mogranja.
Na njivi svuda kleknuli su klasi.
Meni je ko da i o moje vlasi
Kolutić neki, bl’ješteći, prianja.
Život svih mojih otvara se sanja.
Svi moji n’jemi govore sad glasi.
Maslinâ srebro trepće put visina.
Oblak se b’jeli, silazeći, njija;
A moja c’jela osjeća nutrina,
Da bivam čist i zdrav ko kap od vrela,
Ko vlat od žita, sv’jestan da sam i ja
Čest uv’jek živa Gospodnjega T’jela.
Trsat VI. 1927.
Vladimir Nazor, JA VJERUJEM Poezija religioznog nadahnuća, Zagreb, 2014., str.141.-142.
Priredio: Nedjeljko Mihanović
