Suradnik na portalu Jerko Župa otvara novu i uzbudljivu temu unutar svoje kolumne pod nazivom „Izvan klupa“. Kroz naredne tri kolumne autor će nastojati pojasniti odluke službenog Vatikana prema nacističkoj Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Može li se tiha diplomacija koju je Pio XII. predvodio shvatiti kao šutnja i moralni propust pred stradanjem mnogih ili se radi svjesnoj odluci koja je spriječila zločine još većih razmjera.
***
Pacelli i Hitler
Eugenio Pacelli, budući papa Pio XII. i Adolf Hitler odrastali su u katoličkoj vjeri, no samo je Pacelli prihvatio svoj vjerski identitet kao način života.
Prema obiteljskoj tradiciji, kad se Eugenio rodio, stric ga je podignuo i prorekao: „Za 63 godine ovo će dijete doživjeti veliku čast!“ (Ronald Rychlak, Hitler, The War, and The Pope). To se i obistinilo. Postao je papa. Za razliku od njega, nakon toliko godina, Hitler je želio uništiti crkvu svoje mladosti, iako je prema nekim kroničarima (Mark Riebling, Church of Spies) čak želio postati svećenik. Kao dijete popeo bi se na kuhinjski stolac pa imitirao svećenika na oltaru. Njihovi životni putevi sudarit će se desetljećima kasnije.
Pacellijev odnos s Hitlerom i nacističkim režimom počeo je u vrijeme pape Pia XI. kojega će kasnije naslijediti na Petrovoj stolici. Eugenio je tada obnašao različite službe. Između ostaloga službu nuncija u Berlinu od 1917. do 1929. te državnog tajnika. Papa Pio XI. zadužio ga je za pripremu enciklike na njemačkom jeziku “Mit brennender Sorge” koja je objavljena 21. ožujka 1937. (hrv.„S gorućom brigom”).
Podnaslov enciklike bio je „O Crkvi u Njemačkom Reichu”. Enciklika (iz Pacellijevog osobnog iskustva) iznosi viđenje situacije u Njemačkoj te jasno osuđuje nacionalsocijalističku ideologiju, a posebno rasna učenja koja su nespojiva s kršćanstvom. Zato je Hitlerov režim 1939. prigodom izbora za papu Pia XII. Pacellija nazivao „neprijateljem Njemačke“ te „židovskim papom“.
Iste godine kao papa Pio XII. u enciklici “Summi pontificatus” (20. listopada 1939). piše “o jedinstvu ljudskog društva”. Bila je to njegova prva enciklika za koju se smatra da je dala smjer njegovom papinstvu. U njoj kao papa kritizira velike zablude tog vremena, poput ideologije rasizma, kulturne superiornosti nekog naroda i totalitarne države.
Mračne sjene
U Beču, listopada 1938. vodeći se Hitlerovom izjavom: „Ne želimo drugog boga osim Njemačke!“, šalju se smeđekošuljaši da bacaju izmet na oltare i uništavaju kipove po crkvama i katedralama. Čak su na mjesta križeva stavljali svastike, a pomoćnika bečkog kardinala bacili su kroz prozor pri čemu je slomio obje noge. „Oružje odlučuje o pogledima na svijet“ (Eric Metaxes, Bonhoeffer). Plan im je bio od Hitlera napravit novog Spasitelja, a Bibliju zamijeniti njegovom knjigom Mein Kampf.
U veljači 1939. umire papa Pio XI., a samo tri tjedna kasnije, nakon vrlo kratke konklave, državni tajnik Vatikana postaje poglavar Katoličke crkve i Grada Vatikana. Nakon samo tri kruga glasovanja, 02.03. 1939., kojem su pristupili svi tadašnji kardinali, njih šezdeset i dvojica, Pacelli je izabran za poglavara Katoličke Crkve i to na svoj 63. rođendan, uzevši ime Pio XII., u čast svojeg prethodnika. Prima tijaru uz riječi: „Primi tijaru s tri krune i znaj da si ti otac prinčeva i kraljeva.“ i to u trenutku kada se Europa počela raspadati, a II. svjetski rat (01.09. 1939.–02.09.1945.) kucao na vrata.
Rat je donio sjenu nacističke svastike nad Vatikanom. Povijest zla se ponavljala kao i uostalom puno puta prije toga. Hitler je naredio invaziju na Vatikan s namjerom da se papu Pia XII., uništi, a sam je papa, kao i mnogi drugi, bio uvjeren da bi promjena režima u Njemačkoj donijela kraj rata i promjenu na bolje u cijelom svijetu. Bio je to početak njihovog javnog, ali i tajnog obračuna. Hitler ubrzo anketira Austriju (13.03.1938.) u kojoj se rodio u gradu Braunau am Inn (20. 04.1889.), a samo tri dana nakon konklava napadnuta je Čehoslovačka. Ubrzo je došla i užasna prijetnja do najjače katoličke nacije, Poljske!
Poljska kataklizma
U kolovozu 1939. samo par tjedana prije početka rata, Hitler je pozvao sve svoje najvažnije suradnike i vojne zapovjednike u svoju alpsku rezidenciju Orlovo gnijezdo pokraj Berchtesgadena u Njemačkoj, nakon Berlina drugi najvažniji “komandni most” Adolfa Hitlera. Tu im je predočio svoj plan osvajanja Poljske ali i uništenja crkve i njezinog svećenstva. Taj zadatak povjeren je SS odredima. Iako su mnogi Hitlerovi ljudi od povjerenja bili odgajani kao katolici, nitko mu se nije suprotstavio. (Nigel Jones, Countdown to Valkyrie).
U rujnu 1939. Varšava je napadnuta, a Poljska okupirana i umnogome razorena. Samo nekoliko tjedana bilo je dovoljno da desetci tisuća Poljaka, pogotovo Židova, budu ubijeni kako bi u samom začetku bila ugušena svaka pobuna ili ustanak. Poljska je izgubila 90% Židova, a preživjelo ih je samo 350.000. Ubijanje se posebno odnosilo na poljsku kulturnu, znanstvenu i društveno-političku elitu. U zemlji u kojoj se katolicima izjašnjavalo preko 90% stanovništva, to je značilo da kreće i lov na sve svećeničke i redovničke staleže. U koncentracijske logore slani su svećenici i biskupi, a stotine ih je strijeljano u prvih par tjedana.
Javno ili tajno – prvi put
Vijesti su ubrzo došle do pape Pia XII. Bio je duboko potresen. Našao se u situaciji da mora odlučiti kako će, kao duhovni poglavar Katoličke crkve, reagirati na novonastalu situaciju. Javno osuditi Hitlera i njegov ratni pohod ili šutjeti, koliko se to može, da bi se spasilo što više života od mogućih još većih užasa, patnji i smrti? Takve je sugestije dobivao i od svojih suradnika. Jedni su sugerirali oštar napad na nacističku ideologiju dok su drugi savjetovali oprez i rad izvan očiju javnosti pa tako i nacističkog režima jer bi mogla uslijediti osveta.
Dok židovski publicist Rabbi Shmuley Boteach smatra da bi papina osuda Hitlera dovela do prekida i smanjenja progona, dotle David Alvarez (Spies in the Vatican) drži kako se papa bojao da će biti još gore ako se javno suprotstavi Hitleru te da postoje dokazi koji to potvrđuju. Posebno se, u tom smislu, ističe slučaj kada su nizozemski biskupi potpisali pismo kojim osuđuju deportacije nizozemskih Židova. Nakon tog pisma deportacije su se povećale, a ne smanjile. U konc-logorima se govorilo da svaki put kad Vatikan nešto osudi, više ljudi umre. Tako je papa jednom poljskom biskupu poslao pismo. Nakon što ga je pročitao, spalio ga je te poručio papi: „Sveti Oče, hvala, ali neću to pročitati jer će inače ljudi poginuti!“
Dakle, nakon svakog prosvjeda iz redova crkvenih velikodostojnika situacija bi se samo pogoršavala. To je pouka koju su svi u Crkvi, pa i sam papa Pio XII. brzo shvatili, prihvatili te se odlučili za drugačiji pristup s namjerom spašavanja što više života. U isto vrijeme dok se papa muči što i kako reagirati u Njemačkoj rastu zavjere protiv Hitlera.
Abwehr
Kao i svaka država na svijetu, u potrazi za informacijama od značaja, u ovom slučaju nacističkih zločina protiv Crkve, tako je i Vatikan ovisio o mreži osoba od povjerenja unutar Trećeg Reicha koji su mu mogli pribaviti takve informacije. Među takvima isticao se katolički odvjetnik, političar Josef Müller (27.03.1898.–12.09.1979.) kodnog imena “Ochsensepp” ili Joey Ox, kojeg je pratio glas kako može puno toga srediti. Nešto poput kombinacije Oskara Schindlera i Vita Corleonea. Njemački su biskupi slali poruke u Vatikan upravo preko Müllera koji je tako postao tajni kurir.
On je bio pozvan u Berlin rujnu 1939. na sastanak s Hansom Osterom, zamjenikom zapovjednika Abwehra, njemačke vojne obavještajne službe. Bio je uvjeren da su otkrili njegovu suradnju s Vatikanom. Na njegovo iznenađenje ponudili su mu da bude njihov suradnik. On je to odbio rekavši: „Gospodine bojniče, uz vaše obavještajne resurse trebali biste znati da nikada neću uhoditi moju Crkvu. Nikad neću raditi protiv pape!“ na što mu je bojnik odgovorio da se nisu razumjeli te da on na pameti ima nešto sasvim drugo. Rekao mu je da u Abwehru postoji tajni stožer vojne oporbe Hitleru te da se osobno namjerava uključiti u zavjeru kako bi ga ubili. Hitler ili mi. Sloboda ili smrt! Nakon tih riječi, Müller je pristao surađivati.
Kako svjedoči Helmuth von Moltke (sin jednog agenta otpora iz tog vremena), Abwehr je bio protuobavještajna agencija vlade te je kao takav trebao biti podrška nacistima. No, u stvarnosti je bila jaka oporba. Šef Abwehra, admiral Wilhelm Canaris, bio je u Orlovu gnijezdu kada Hitler predočio plan za okupaciju Poljske, čije užasne posljedice je ubrzo mogao osobno vidjeti. Dok je šetao ulicama Waršave 20.09.1939. vidio je štakore kako jedu trupla i jednog rabina koji je pored tijela mrtve supruge vikao: „Nema Boga! Nacisti su jedini bogovi!“
Nakon te scene admiral je povraćao od muke, pa se slomljen vratio u Berlin gdje je za večerom nazdravio riječima: „Za Führera, da ga se što prije riješimo!“. Plan je bio, ubiti Hitlera i završiti rat. Isto tako su znali da ako ne budu imali strategiju da zamijene Hitlera, to bi moglo dovesti do jačanja vanjskih i unutarnjih neprijatelja, do još većeg kaosa. Pitanje je kako bi reagirali Britanci, a kako okupirane zemlje? Bi li se rat nastavio? Tko tu šta nudi, a što dobiva?
Zavjerenicima je trebao netko tko bi potvrdio da je njemački otpor stvaran te da su nacistički zločini užasni. Canaris i Oster brzo su shvatili da postoji europski lider koji može ući na obje strane bojišnice. Moralni autoritet koji im može dati autentičnost. Bio je to papa Pio XII. Dakle, prije nego zavjerenici pokušaju ubiti Führera, željeli su zatražiti papino posredništvo u pregovorima s Britancima kako bi spasili poslijeratnu Njemačku.
Jerko Župa, dipl. theol.
