Danas nastavljamo s novim člankom našeg suradnika Jerka Župe o koplju sudbine. Prvi dio možete pronaći OVDJE, a njegovu kolumnu pod nazivom „Izvan klupa“ OVDJE. Nastavimo zajedno pratiti sudbinu jedne od najpoznatijih kršćanskih relikvija – koplja sudbine.
___________________________________________________________________________
Sveto Koplje iz Jeruzalema
Potraga za Kopljem sudbine nužno vodi u Jeruzalem, na Golgotu. Tu je Isus na Lubanjskom mjestu bio raspet, tu je koplje bilo uporabljeno, tu je Isus bio pokopan. Na tom mjestu danas se nalazi Bazilika Svetog groba, a vjernici su hodočastili već u prvim stoljećima.
Prof. Giovanni Maria Vian (urednik L´Oservatore Romano) iznosi podatak da je azijski biskup Meliton iz Sarda, grada s područja današnje Turske, hodočastio u Palestinu oko 170.g. da bi vidio sveta mjesta Isusova života.
Međutim, prava invazija hodočasnika događa se nakon Konstantinovog edikta (reskripta) tolerancije 313. godine. Obilaze se sveta mjesta i grade crkve na mnogim lokacijama vezanima uz Isusovo djelovanje. U vrijeme Konstantina Jeruzalem postaje grad sjećanja, a samo kršćanstvo polako dobiva svoj formalni oblik. Konstantinova majka Jelena postaje gorljiva kršćanka te inicira obnovu i zaštitu svetih mjesta tijekom svog posjeta Palestini između 326. i 328.
Nakon što je pronašla Koplje Sudbine i druge pasionske relikvije, Jeruzalem se pretvorio u veliko hodočasničko mjesto. Međutim, svete relikvije 641. bivaju odnesene u Carigrad, jer su Jeruzalem u to vrijeme napadali Perzijanci. Naime, perzijski vladar Hozroje II. Parviz iz dinastije Sasanida osvaja 614. Jeruzalem te ruši sve crkve osim one u Betlehemu.
Carigrad se u to vrijeme zvao Konstantinopol, po tadašnjem caru. Kako je Carigrad tada bio centar kršćanstva, tako će i svete relikvije ostati u tom gradu 600 godina. Križari ga u svom pohodu prema Svetoj zemlji 1204. godine temeljito pljačkaju ali, nekim čudom, nisu pronašli Koplje.
Francuski kralj Luj IX. Sveti 1241. kupuje Koplje od posljednjeg latinskog kralja Balduina II. Jeruzalemskog, kojemu je novac trebao za plaćanje vojske i vođenje ratova, te ga odnosi u Pariz. Delphine Samsoen, generalna direktorica Centra za nacionalne spomenike u Parizu, smatra da mu je Koplje bilo potrebno iz više razloga.
Srednji vijek je vrijeme fascinacije pasionskim relikvijama. Imati takvu relikviju bilo je stvar prestiža i zalog velike moći i časti, materijalne i duhovne. Želio je ojačati položaj Francuske u Zapadnoj, tada kršćanskoj Europi.
Pariz ima oko 200 000 stanovnika, sveučilišni je i gospodarski centar, ali mu je nedostajalo nešto više, biti duhovni centar, biti ugledan i u vjerskom smislu. Zato, u dva navrata Luj kupuje relikvije od Balduina. Najprije je 1239. kupuje Trnovu krunu, a dvije godine kasnije cijelu kolekciju relikvija; dio Sv. Križa, čavao i Koplje Sudbine.
Francuska povjesničarka Francoise Perrot iznosi podatak da je Balduin u svojoj Povelji iz 1247. potvrdio sve navedene relikvije kao autentične pa je tako Pariz postao jedan od najvećih centara svetih relikvija. Relikvije je Luj platio oko 135 tisuća funti, što je u to vrijeme bila polovica državnog proračuna.
Taj iznos nadmašuje troškove izgradnje gotičke kapele La Sainte-Chapelle u Parizu, koja se gradila u isto vrijeme, po nalogu kralja Luja, da bi se u njoj čuvale relikvije koje je kralj sakupio. Građena je u vremenu od 1238. do 1245., a njezina izgradnja je stajala oko 40 tisuća funti. Tri puta manje od plaćenih relikvija koje će biti pohranjene u njoj.
Dokumenti iz starih arhiva svjedoče o izgledu Koplja Sudbine, točnije, jednog dijela koplja. Relikvije su, inače, samo mali dijelovi cjeline. Zato je bilo potrebno i važno da se prikažu što ljepše, izgledom bogatije i privlačnije. Zato je mali dio koplja umetnut u središte većeg križa i stavljen uz druge svete relikvije na vrh platforme iznad oltara.
Dakle, Sveta Kapela (La Sainte-Chapelle) je napravljena da bude dom Svetim relikvijama koje su se tu čuvale 550 godina, sve do Francuske revolucije (1789.-1795.g.). Tada su premještene u Nacionalnu knjižnicu. U vihoru revolucije gube se informacije o relikvijama pa tako i Koplju sudbine.
Armensko koplje
Armensko koplje iz Ečmijadzina koje se čuva u samostanu Geghard uopće nije iz rimskih, nego iz bizantskih vremena u obliku romba s perforiranim grčkim križem, tako da ga se ne može smatrati autentičnim. Samostan Geghard ili Geghardavank, jedan od najznačajnijih armenskih samostana, u prijevodu znači samostan koplja. U njegovoj se riznici dugo čuvalo Longinovo koplje. Samostan se ubraja u najstarije samostane u svijetu. Uglavnom je ukopan u živu stijenu, a još se zove i Samostan sedam crkava ili Samostan četrdeset oltara, zato jer se u samostanskom kompleksu nalazilo sedam crkava s ukupno četrdeset oltara.
Zanimljiv događaj zbio se 2018.g. kada su izbili veliki prosvjedi jer se pročulo da je poglavar Armenske apostolske crkve, katolikos Karekin II. komadić koplja navodno darovao jednom ruskom gradonačelniku. Poglavar je odmah izložio relikviju kako bi demantirao glasine. No, kako oblik tog armenskog koplja nema nikakve poveznice s rimskim oblicima koplja iz Isusova vremena, ono ne može biti Koplje Sudbine.
Ostala koplja
Postoji još nekoliko Kopalja za koje neki smatraju da bi mogla biti autentična. Jedno se nalazi u Krakovu u Poljskoj, dok se čak dva nalaze u turskim gradovima Izmiru i Antiohiji.
U riznici katedrale u Wawelu, simbolu poljske kraljevske tradicije, čuva se koplje ali koje potječe iz 10.st. Ono je, zapravo, replika koplja iz Beča. Dva su, navodno, u Turskoj. Međutim, nema baš nijednog znanstvenika koji bi potvrdio njihovu izvornost.
Moglo bi se bez problema tvrditi da ova koplja uopće nisu koplja, nego obredni predmeti namijenjeni poboljšanju duhovnosti i vjerskog života kršćana u tim krajevima. Ako nijedno od navedenih nije Koplje Sudbine, gdje se nalazi i postoji li uopće? Ostaje još samo jedan kandidat.
Sveto Rimsko Koplje
Prema nekim dokumentima Koplje Sudbine čuva se u Rimu od 15.st. Nakon što su svete relikvije napustile Jeruzalem u 7.st. dospjele su u Carigrad. Kralj Luj IX. kupuje ih u 13.st. od Balduina II. Začudno, ali se u 14.st. počinje opet tvrditi da je Koplje u Carigradu. Kako je to moguće? Moguće je. Naime, u srednjem vijeku postojao je običaj da se relikvije komadaju na manje dijelove kako bi više vladara imalo barem neki dio svete relikvije.
Jeruzalemsko koplje razlomljeno je u 7.st. tijekom perzijske opsade Jeruzalema. Vršak je odnesen u Carigrad gdje ga ja Luj IX. kupio u 13.st., a trag mu se gubi tijekom Francuske revolucije. Drugi dio koplja zadesila je drugačija sudbina. Padom Carigrada 1453.g. mnoge relikvije padaju u ruke osmanlijskih osvajača, pa tako i Koplje Sudbine. Nakon smrti sultana Mehmeta II. 1481.g. njegova dva sina se otimaju za vlast. Bajazit i Džem. Bajazit pobjeđuje, a Džem pada u francusko zarobljeništvo gdje boravi u departmanu Creuse u kojem se i danas nalazi Džemova kula. Bajazit je čak plaćao francuskim vladarima da mu brat ostane u Francuskoj te tako ne ugrozi njegovu vlast u Carigradu tj. Otomanskom carstvu.
Karlo VIII., francuski kralj, naposljetku dovodi Džema u Rim te ga predaje papi Inocentu VIII. Kako je Bajazitu odgovaralo da mu se brat ne vrati, on papi nudi veliku svotu novca kao i neke predmete od velike simbolične ali i vjerske vrijednosti, među kojima i Koplje Sudbine. Tako Koplje dolazi u Baziliku sv. Petra u Rimu.
Četiri stupa – četiri relikvije
Kupola bazilike sv. Petra u Rimu svoje uporište ima na četiri stupa promjera 27 metara, a u svakom od tih stupova nalazi se niša s po jednim kipom u kojima su se nekoć nalazile relikvije koje su bile od velike važnosti za Crkvu. U jednom stupu nalazi se kip Veronike s rupcem kojim je Isusu obrisala ta kao zahvalu dobila otisak Isusovog lica. Ta marama ili “Sveti Lik” je sada u vlasništvu franjevaca kapucina, koji ga čuvaju u svetištu u Manoppellu, nedaleko grada Pescare. Isusovac, p. Heinrich Pfeiffer, profesor povijesti umjetnosti i ikonologije na papinskom sveučilištu Gregoriani, tvrdi da ta Veronikina (ime potječe od riječi prava slika) marama prikazuje istinski Isusov lik te da se poklapa s likom koji se nalazi na Torinskom platnu.
Zanimljivo je spomenuti da veliki Dante Alighieri spominje hrvatske hodočasnike u svom djelu Božanstvena komedija i to u pjevanju Raj, kako poput sv. Bernarda u ekstazi, gledaju lice svoga Spasitelja na Veronikinoj marami. Inače, hrvatski biskup Augustin Kažotić pozvao je Dantea da dođe u Hrvatsku tijekom svog hodočašća u Rim 1300. godine. Biskup spominje i mjesta koja je Dante posjetio; Zagreb, Dubrovnik, Split, Korčula, Trogir, Zadar te otok Rab.
Ko onaj koji iz Hrvatske valjda
dolazi našu Veroniku zreti
što je se s davnog ne nasiti glada,
već, dok se vidi, veli u pameti:
‘Gospodine moj Kriste, Bože pravi,
takav li dakle bješe lik tvoj sveti?’,
takav bjeh kad mi živa skrb se javi
onoga što je znao da se vine
mislima s ovog svijeta k onoj slavi.
(Raj, XXXI. pjevanje, stihovi 103-108 – prijevod Mate Maras)
U ostalim nišama nalaze se kipovi sv. Jelene Križarice, s. Andrije apostola i naravno, sv. Longina. Tu se nalaze dijelovi Svetog Križa, glava sv. Andrije te Koplje Sudbine. Papa Benedikt XIV. u 18.st. navodno je komentirao crtež jedan antikni crtež na kojem su prikazana dva dijela koplja, pariškog i rimskog te ustvrdio da se oba savršeno uklapaju. U samoj bazilici sv. Petra nalazi se i kip pape Inocenta VIII. koji u ruci drži Koplje Sudbine.
Dakle, što se tiče rimskog fragmenta koplja moglo bi se reći da je bilo autentično te da se sada, vjerojatno, čuva negdje na sigurnom unutar granica Vatikana. Danas se, pak, ne pokazuje na štovanje vjernicima poput Torinskog platna ili Svetog grala (kaleža) u Valenciji s kojega su pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. upotrebljavali u euharistijskom slavlju prigodom posjeta tom gradu.
Zaključak
Priča o Koplju Sudbine ili Svetom Koplju išla je usporedo s pričom o rimskom vojniku koji je kopljem Isusu probio bok, a kojemu je pobožna tradicija dala ima Longin. Priča je to o potrazi za svetim relikvijama koje nas dovode u direktan kontakt s Isusom Nazarećaninom koji svoj život daje da bi spasio Čovjeka. Relikvije učvršćuju vjeru mnogih naraštaja vjernika. One okupljaju mase, one privlače, one daju snažan identitet kako s vjerskog tako i s društvenog stajališta. One jednostavno ujedinjuju vjernike. To su bili predmeti za kojima se tragalo, koje se prikupljalo, za koje se žrtvovalo, živjelo i umiralo. Koja je tvoja najvrjednija relikvija?
Jerko Župa, dipl. theol.
