Naš suradnik na portalu Jerko Župa otvara novu i uzbudljivu temu unutar svoje kolumne pod nazivom „Izvan klupa“. Kroz naredna dva članka prikazat će nam povijest i sudbinu jedne od najpoznatijih kršćanskih relikvija – koplje sudbine.
___________________________________________________________________________
Relikvije
“Mogosmo sakupiti njegove kosti i položiti ih ondje. Na tome mjestu, okupljajući se u radosti i klicanju kad god nam je moguće, Gospodin će nam udijeliti da slavimo obljetnicu njegova mučeništva, u spomen na sve koji su podnijeli trpljenje, a za vježbanje i pripravu svih onih koje će ubuduće zateći iste kušnje.” (Acta martyrum, SCh 10, 223)
Ovo je zapis o biskupu iz Smirne, sv. Polikarpu koji je mučen oko 155. godine.
Zemni ostatci nekog mučenika, svetca ili blaženika, njegovo tijelo ili samo dijelovi tijela, relikvije su u užem smislu te riječi, a u širem smislu to su predmeti (odjeća ili sredstva mučenja). Od samih početaka kršćanstva nalazimo tragove koji upućuju na takva štovanja na način da bi se sačuvalo tijela ili predmete koji su se usko vezali uz te osobe. Na mjestima mučeništva, smrti ili ukopa, gradile su se kapele, crkve ili bazilike poput sv. Petra u Rimu. Posmrtni ostatci bili su poveznica između neba i zemlje, smrti i života, ljudi i Boga. Na takvim mjestima služila bi se euharistija, častilo Boga i zazivalo zagovor mučenika i svetaca za one koji su još u putujućoj Crkvi.
Ubrzo su takva mjesta postala hodočasničke destinacije, a posebno Rim, Jeruzalem, Santiago de Compostela, mjesta vezana uz Isusov život,… Hodočasnici su iz tih mjesta donosili razne predmete, relikvije i suvenire kao uspomenu ili dokaz da su tu stvarno bili, ali i kao predmete koji su ih povezivali na duhovnoj razini sa svetim osobama i mjestima. Posebno je bila popularna Palestina tj. područje Isusovog djelovanja.
Nakon Konstantinovog edikta 313.g. i slobode za kršćane, počela je masovna potraga za relikvijama. Njegova majka, kraljica Jelena (Helena) Križarica, zaslužna je za nebrojena otkrića i pronalaske, poput dijelova Isusovog Križa koji se čuvaju u bazilici Sv. Križa u Rimu.
Srednji vijek donio je eksploziju štovanja relikvija. Razne masovne bolesti, epidemije i ratovi iznjedrili su tri razine štovanja svetaca. Neke se zaziva kao zaštitnike određenim zvanjima i zanimanjima, situacijama i nedaćama, neke se štuje i moli da bi se od Boga preko njih izmolilo neko čudo, a dolazi i do gomilanja relikvija kao zaloga obrane od svakog zla tako da danas svaka bazilika, katedrala i crkva ima relikvije Božjih uglednika. Potrebno je napomenuti da su mnoge relikvije upitnog podrijetla. Ponekad bi bilo koji predmet koji je bio u kontaktu s pravom relikvijom i sam to postao.
Dvanaesti ekumenski koncil u Tridentu u 16.st. donio je dekret o kultu relikvija prema kojem svetci kraljuju s Kristom pa je dobro moliti se njima da nas zagovaraju pred licem Božjim. Naravno, potrebno je utvrditi autentičnost relikvija.
Sveto Koplje
„Kada dođoše k Isusu i vidješe da je već mrtav, njemu ne prebiše golijeni, nego jedan od vojnikakopljemprobode bok pa odmah poteče krv i voda.“ Iv 19, 33-35.
Mnoge relikvije vezane su uz Isusa Krista poput Svetog Kaleža, Svetih čavala, Torinskog platna, Isusove kolijevke kao i još mnogih drugih. No, jedna relikvija bila je posebno zanimljiva, carevima, kraljevima, papama i vojskovođama od srednjeg vijeka sve do Hitlera. Riječ je o Svetom Koplju ili Koplju Sudbine s kojim je Isusu na Golgoti bio proboden bok.
Od četiriju evanđelja koji opisuju Isusovo suđenje, bičevanje, nošenje križa, smrt i ukop, samo Ivanovo evanđelje donosi priču o koplju na Golgoti. U 4.st. otkriven je malo poznati apokrifni spis, Nikodemovo evanđelje, koji govori o rimskom centurionu i koplju. To evanđelje se citira u skoro 400 srednjevjekovnih rukopisa, enciklopedija i kronika. Tu se prvi put spominje i ime centuriona Longina kao onog vojnika koji je Isusu kopljem probio bok.
Longin
Mnogi povjesničari i razni znanstvenici već stoljećima pokušavaju otkriti kako se, na koji način, pod kojim uvjetima i kojim predmetima izvršavalo razapinjanje. Yann Le Bohec, rođen u Kartagi, francuski je povjesničar i epigrafist, specijaliziran za stari Rim, posebice Sjevernu Afriku tijekom antike i vojne povijesti. On smatra da je koplje uporabljeno, ne kao oružje, nego samo kao sredstvo da se provjeri je li raspeti živ. Ne kao čin okrutnosti, nego gotovo kao milosti kako bi se raspetima skratile muke. Kod Isus ubod nije imao nikakve posljedice jer je Isus već bio mrtav.
No, možda postoji medicinsko objašnjenje. Kod razapinjanja dolazi do nakupljanja tekućine u prsima tako da bi manji ubod smanjio pritisak u prsima. To bi bilo razumno objašnjenje zašto je vojnik to napravio i potvrda teksta iz Ivanovog evanđelja. Samim tim činom koplje zapravo postaje sveta relikvija koja je bila u kontaktu s Isusovim tijelom i krvlju.
Centurionu Longinu, kojega su krvi i voda poprskali, to je promijenilo sudbinu. Francuska i engleska riječ za koplje je lance, a grčka lonkhe. Dakle, razumno je pretpostaviti da nitko, zapravo, ne zna osobno ime tog rimskog vojnika, nego da je, u kršćanskoj tradiciji, dobio ime upravo po koplju. Ta ista tradicija govori da je poluslijepi Longin, nakon što ga je poprskala Isusova krv, potpuno ozdravio i progledao. On je čuvao Isusovo tijelo u grobu, ne dopuštajući ikome da ulazi u grobnicu.
Povjesničarka Françoise Perrot smatra da je tu riječ o simboličkom sljepilu. Naime, Longin doživljava obraćenje, otkrivenje duhovnog vida života. Iako su ga proganjali zbog prihvaćanja Krista, odlazi u Kapadokiju i odlučuje postati pustinjak. Uhitili su ga i pokušali prisiliti da se odrekne kršćanskog Boga Isusa Krista. On je to odbio pa mu je odrubljena glava.
Tako je postao veliki i slavljeni mučenik kojemu je jedan od najvećih umjetnika koji je u 17.st. radio na bazilici sv. Petra u Rimu, Bernini, podigao kip u niši jednog od četiri nosiva stupa kupole bazilike. U ostale tri niše su kipovi kraljice Jelene Križarice, Veronike i apostola Andrije jer su se u tim nišama nekoć čuvale relikvije povezane s njima. Tako su Longin i njegovo koplje postali dio tisućljetne povijesti kršćanskih relikvija i tradicije.
Bečko koplje sv. Mauricija
Koplje koje se sada nalazi u Beču, stoljećima se štuje kao veoma važna relikvija. Konzervator u muzeju povijesti umjetnosti u Beču, Dr. Franz Kirchweger, smatra da više stvari ne upućuje na moguću autentičnost bečkog koplja. Iako na zlatnoj košuljici, u koju je umotano koplje, stoji natpis: „Lancea Domini“. Koplje Gospodnje.
Sasvim je očito da je koplje imalo dugo, zanimljivo i tajanstveno putovanje od dvije tisuće godina. U Beč je zadnji put stiglo 1946.g. kada ga je iz Njemačke vratio Odred za baštinu kojeg je činilo 350 američkih kustosa i povjesničara kojima je zadaća bila pronalazak i povratak otetog blaga za vrijeme II. svj. rata. Naime, kolovoza 1945. u podzemnom labirintu hodnika blizu Nunberga, koje je Hitler dao sagraditi, pronađeno je carsko znakovlje koje je tu dospjelo nakon aneksije Austrije 12. ožujka 1938.
Početkom 19.st. Europom je harao Napoleon. U svojem pohodu dospio je i do grada Nunberga. Prije dolaska Napoleona, Koplje Sudbine preseljeno je u Beč. Očito je netko smatrao da nije poželjno da ga se Napoleon domogne. Povijesni zapisi govore da je jedan čovjek, sam odnio koplje u Beč. No, nakon pobjede nad Austrijancima, Napoleon ga je mogao odnijeti u Pariz, ali ipak nije.
Poznato je da je Vatikan još u 13.st. Sv. Koplje proglasio službenom relikvijom Svetog Rimskog Carstva te da je ono mijenjalo posjednike tijekom stoljeća. Mnogi moćnici su ga željeli imati pored sebe jer su vjerovali da im ono daje nepobjedivost.
Tako u drevnom spisu Pjesme o Rolandu iz 11.st. piše: „Karlo Veliki, milošću Božjom, dobi vršak i optoči ga zlatom. Mač postade poznat pod imenom Joyeuse.“ (Mač radosti). Prema zapisima i legendama iz 8. i 9.st. Karlo Veliki je izvojevao 47 pobjeda zahvaljujući koplju. Navodno je prije njega i Karlo Martel (Čekić) imao koplje kada je 733. izvojevao pobjedu nad muslimanima u bitci kod Poitiersa. On potječe iz dinastije Pipinida koja će kasnije po njemu biti nazvana Karolinzi. Koplje bi tako postalo zaslužno za uspostavu te dinastije.
Prvi su Karolinzi, današnje Koplje sudbine iz Beča, nazivali i „kopljem sv. Mauricija“ koji je živio u 3.st. No, bečko zlatno koplje nije napravljeno prije 8.st. Bez ikakve sumnje ne potječe iz prvog stoljeća. Dr. Franz Kirchweger smatra da zlatna košuljica na kojoj piše „Lancea Domini“ potječe iz doba Karla IV. iz 14.st., a ispod te zlatne nalazi se srebrna košuljica iz 11.st. Ali to nije sve. Ispod srebrnog dijela nalazi se jezgra, a u njoj staro tradicionalno koplje tj. vrh koplja napravljen od željeza i to najvjerojatnije u 8.st.
Povjesničar, dr. Michael Langlois sa Sorbone, potvrđuje da se znanstvenici slažu kako je riječ o karolinškom, a ne rimskom koplju. Iskovano je oko 700. godine, urešeno srebrom u 11.st, a potom i zlatom u 14.st. Nakon 14.st. naziva se Longinovo koplje.
Jerko Župa, dipl. theol.
