Krepost vjere se može definirati kao povjerenje u Boga kojeg upoznajemo prihvaćajući nauk i sakramentalni život Katoličke Crkve. O ovoj bogoslovnoj kreposti se puno piše i uči, i to je pohvalno. Potrebno je znati osnovne vjerske istine kako bi se mogao nadograđivati vlastiti duhovni život. Upoznajući nauk Crkve vjernik sve više upoznaje ljepotu Kristove radosne vijesti.
Kršćanin bi trebao biti čovjek koji je, osim što je naučio definiciju vjere, u svom životu prihvatio Kristovu ponudu spasenja. Ukratko, vjera bi značila da je čovjek spreman računati na Isusa i s Isusom u svakoj životnoj situaciji. Isus bi čovjeku vjere trebao biti prijatelj i životni temelj. Ipak, dojma sam da vjeru često svodimo isključivo na intelektualnu razinu. Na toj razini mi razumski prihvaćamo da Bog postoji, međutim ne računamo s Njim te nemamo povjerenje u Njega. Kao da vjera za nas u svakodnevnim životnim poteškoćama i izazovima nije odlučujuća.
Pričajući s vjeroučenicima o vjeri, znam im uputiti pitanje: “Jeste li spremni Bogu dati sve sobe vlastitoga srca?”. Odnosno: “Smatrate li da Bog može pomoći u baš svakoj životnoj situaciji?”. Učenici i poznanici mi često kažu kako ipak imaju potrebu vlastitim snagama kontrolirati barem jedan djelić svoga života te kako je taj djelić često njihov plan za budućnost koji im daje životni smisao. Također, najčešće navode kako im veliki odmaci od toga plana ulijevaju osjećaje nesigurnosti, straha, pa čak i depresije. Ukratko, “vjera” u Krista ostaje lijepa priča koju nam je darovala vlastita kultura i tradicija, ali tom Kristu često zatvaramo “sobe” temeljnih životnih odluka. Ili jednostavno rečeno: “Ti si Isuse dobar, ali vladaj na nebu, a mene pusti da se borim na zemlji”.
Navedeno je razlog za pastoralnu zabrinutost. Poznato nam je da vjerska poduka primarno dolazi od obitelji, krsnih kumova, svećenika i vjeroučitelja. Očito smo negdje zakazali jer većini naših sugrađana, koji se deklariraju kao kršćani, Krist nije temeljna životna opcija.
Ipak, to nije razlog za pesimizam, iako možda ovo moje kratko razmišljanje ne ostavlja takav dojam. Vjeroučitelji i svećenici ne smiju biti pasivni pesimisti, nego trebaju biti svjedoci i radnici. Iako bi nam trebalo biti važno da oni kojima smo poslani nauče osnovne definicije naše vjere, smatram kako nam navedeno nikako ne smije biti ključno. Ključ za prihvaćanje živoga Krista je u našoj autentičnosti. Krepost vjere u životu naših vjeroučenika najbolje razvijamo, ako i sami s vjerom računamo. Ako je i nama vjera temeljno opredjeljenje. Ako kod nas osjete djelotvornu ljubav, milosrđe i razumijevanje za njihove križeve te probleme. Ako ih ne osuđujemo te ako ne moraliziramo. Ako smo im bliski. Ako im pričamo o Kristu koji je došao zbog svakog čovjeka – neurednog, pretilog, siromašnog, rastavljenog, lažljivog, ovisnog, prevrtljivog. Ako im pokažemo da molitvom oblikujemo svoj život. Ako im pokažemo da pričamo s Kristom te im priznamo vlastite slabosti i mane. Tada će osjetiti da smo jedni od njih, a On jedan od nas te da na Njega uvijek mogu računati.
Slavko Blažić, mag. cateh.
