U našem vremenu vjerojatno ne postoji čovjek koji ne poznaje neki bračni par koji ima problema s dobivanjem potomstva. Tragedije navedenih ljudi su uistinu velike, a nemogućnost imanja potomstva iz perspektive ljudi koji ga imaju izgleda kao ogroman križ i velika žrtva. I možda jedno od najtežih pitanja koje mi je kao vjeroučitelju postavljeno glasi: “Zašto je Crkva protiv umjetne oplodnje i novoga života?”. Iako je navedeno pitanje puno pogrešnih pretpostavki na njega je važno odgovoriti. Katolici vjeruju da je nauk Katoličke Crkve istinit, a istina je beskompromisna i oslobađajuća – koliko god ponekad u očima ovoga svijeta izgledala teška. Nauk Crkve želi čovjeka dovesti do vječnosti, pa pod cijenu toga da mu ponekad uzdrma vlastite osjećaje i poimanje svijeta. Ako je netko promicatelj života to je Katolička Crkva i upravo se zbog toga suprotstavlja umjetnoj oplodnji – koliko god navedeno zvučalo paradoksalno “ideolozima” ovoga svijeta. Smatram bitnim spomenuti i kako cilj ove kolumne nije osuda ljudi koji su se u svom životu odlučili na umjetnu oplodnju jer nikada ne treba ljude suditi samo zbog toga što su im grijesi drugačiji od naših – navedeno ipak ne niječe potrebu promicanja nauka Katoličke Crkve kojem je jedini cilj čovjekova autentična sloboda i sreća.
Uzroci neplodnosti su brojni: spolne bolesti, višak tjelesne težine, konzumiranje duhanskih proizvoda, infekcije, korištenje abortivnih i kontraceptivnih sredstava, raniji pobačaji, stresan način života, itd.
Postoje dvije vrste medicinski potpomognute oplodnje: unutartjelesna i izvantjelesna.
Unutartjelesna (in vivo) oplodnja se dijeli na dva postupka. Prvi postupak je sasvim moralno prihvatljiv jer tijekom njega liječnik različitim metodama i instrumentima pripomaže da unutar ženina tijela dođe do oplodnje. Drugi postupak se naziva inseminacija. Tijekom ovog postupka liječnik pripremljeno muško sjeme unosi kroz tanku savitljivu cjevčicu u ženinu maternicu. Kako u ovom postupku uopće ne dolazi do spolnog čina, nego se postupak provodi “tehnički”, Crkva ga označava moralno nedopuštenim.
Izvantjelesna umjetna oplodnja (in vitro) još je više moralno problematičan postupak. Ova vrsta oplodnje se može izvesti na više načina, a najpoznatija „in vitro fertilizacija (IVF)”. Tijekom ovoga postupka se u Petrijevu zdjelicu stavi određena hranidbena podloga te u nju puste jajašca i spermiji da slobodno plutaju i da se na takav način međusobno spoje te se nakon nekoliko dana osnažene oplođene jajne stanice unose u ženinu maternicu. U postupku umjetne oplodnje u Petrijevoj zdjelici se jako često proizvede desetak zametaka, od kojih se izabiru samo oni najkvalitetniji te se unose u ženu, dok se ostali bacaju, zamrzavaju ili se na njima vrše pokusi. Takvo postupanje sa zamecima je moralno nedopustivo jer Crkva, poput medicinske znanosti, naučava kako život počinje začećem – pa se u ovom slučaju nažalost radi o ubojstvu ili zamrzavanju desetak osoba.
Važno je razlikovati i homolognu (muško sjeme i ženska jajašca se uzimaju od bračnih partnera) i heterolognu (sjeme i/ili jajašca se uzimaju od donatora) umjetnu oplodnju. Iako su obje navedene vrste moralno nedopustive, heterologna otvara vrata posebno teškim manipulacijama koje ugrožavaju dostojanstvo ljudske osobe: surogat majčinstvo (iskorištavanje socijalno ugroženih žena radi vlastitih želja i potreba), “dijete po želji” (genetsko-tehničke manipulacije zbog proizvodnje savršenog djeteta), “naručivanje” djeteta od strane homoseksualaca i slično.
Dakle, stav Crkve je da ne postoji pravo na dijete pod svaku cijenu! Postoji jedino pravo djeteta da se rodi kao plod bračnog čina svojih roditelja te pravo da ga se prizna kao osobu od trenutka njegova začeća. Dodajmo i kako Katolička Crkva, umjesto umjetne oplodnje, potiče bračne partnere na usvajanje djece.
Važno je spomenuti i da u enciklici “Donum Vitae” sv. Ivan Pavao II. ističe kako ljudski embrij nastao umjetnom oplodnjom ima dostojanstvo kao i odrasla osoba te da svako dijete koje dođe na svijet treba biti prihvaćeno s ljubavlju. U Božjim očima je svaki čovjek jednake vrijednosti bez obzira na način svoga nastanka za koji nije odgovoran.
Slavko Blažić, mag. catech.
