Jedna od najaktualnijih tema današnjeg suvremenog društva je svakako pobačaj. Velike se rasprave vode oko toga, radi li se kod pobačaja o ubojstvu nevinog života ili se radi o pravu žene na izbor. O ovoj temi raspravlja se u teologiji, medicini, biologiji, etici i gotovo svim znanostima koje dotiču problematiku ljudskih prava i problematiku humanizacije. Tema pobačaja je toliko opširna da je teško napisati jedan sažeti članak te ću se zato u ovoj kolumni pokušati osvrnuti na ono najvažnije što bi svaki katolik o ovoj problematici trebao znati.
Kada započinje ljudski život?
Na ovo pitanje medicina daje jasan odgovor, a dokaze za ovu tvrdnju možemo pronaći i u objavljenim radovima svih relevantnih doktora medicinske ili biološke znanosti. Ljudski život započinje začećem, tj. u trenutku u kojem spermij oplodi jajnu stanicu. Ovdje je važno spomenuti različite teorije (teorija nidacije, teorija o odsutnosti moždane funkcije, teorija o trenutku rođenja kao početku života, itd…) koje koriste zagovornici pobačaja u svrhu ideološkog opravdanja svojih ciljeva. Postoji više vrsta teorija koje žele umanjiti ljudsku važnost i veličinu embrija, a cilj kod svih teorija je jednak – proglasiti embrij nakupinom stanica, oduzeti mu dostojanstvo ljudske osobe, a sve u svrhu manipulacije i ostvarenja svojih sebičnih ciljeva. No, medicina i biologija su potpuno jasne. Život započinje začećem, embrij je čovjek te kao što ni prije rođenja, tako ni nakon njega nije moguće odvojiti biološko od ljudskog te prema tome ni od osobnog.
Moralno – teološka problematika
Za katoličku teologiju pobačaj je ubojstvo te teško kršenje pete Božje zapovijedi, a o težini toga grijeha svjedoči i to da je pobačaj jedan od rijetkih ekskomunikacijski grijeha u Katoličkoj Crkvi, što znači da osoba koja sudjeluje u činu pobačaja privremeno (do kajanja i oprosta) prestaje biti članom Crkve. U Hrvatskoj se pobačaj koristi u ideološke svrhe i jedno je od područja koje koriste ostaci komunističko – ideološkog nasljeđa u svrhu javnog napada na vjernike i Katoličku Crkvu. Ovdje je važno napomenuti da Crkva nikada ne donosi svoju teoriju o određenoj problematici u svrhu određene zabrane, nego u svrhu zaštite najugroženijih i obrane dostojanstva svakoga ljudskoga života. Crkva o pobačaju nikada neće moći reći ništa osim istine, jer je nadahnuta Duhom istine, dužna stati u obranu istinskih vrijednosti.
Osobe koje zastupaju pravo žene na pobačaj, često zaboravljaju na bilo kakvo pravo oca, a potpuno zanemaruju pravo djece. U konačnici svaka žena (a i otac) ima pravo na nekonzumiranje spolnog čina ako nije spremna (spreman) na snošenje odgovornosti za eventualnu posljedicu toga čina (trudnoću). Nažalost, i na primjeru pobačaja se pokazuje kako svoju mladež odgajamo pogrešno, odnosno učimo ih kako imaju “pravo” na sve što žele – a pri tome im zaboravimo “napomenuti” kako je posljedica “prava” odgovornost za učinjeno. I onda se čudimo jer imamo neodgovorne ljude na svim područjima ljudskog djelovanja.
Što u slučaju začeća prilikom silovanja?
U slučaju začeća prilikom silovanja se doista radi o jednoj teškoj stvarnosti koja mora dirnuti u srce svakoga kršćanina. Kršćani su dužni silovanoj ženi pružiti svu ljubav i brigu, pokušati napraviti sve da se žena oporavi na svim razinama, potrebno je razumjeti njezinu patnju i biti joj istinski oslonac. To je dužnost svakog kršćanina. No, pobačaj ni u takvoj situaciji nije rješenje, jer zlo nikada ne rađa nešto dobro, zločin se nikada ne umanjuje drugim zločinom, a začeto dijete nije krivo zbog groznog grijeha svoga oca. Križevi su nekada teški, no oni su put spasenja, a život bez križa – najteži je križ od svih.
Slavko Blažić, mag. catech.
