U ono vrijeme: Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: „Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju”.
„Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovog naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona. Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!”(Lk 11, 29-32).
Promišljajući o vremenu našega postojanja, najbolje bi ga bilo opisati kao „vrijeme čuda”. Ništa se ne prodaje u našem vremenu kao predavanja ili knjige koje čovjeka dovode do „čudesnog” ozdravljenja ili materijalnog blagostanja u samo nekoliko koraka. Uz to, tehnologija je toliko uznapredovala da „trebamo” posjedovati automobile, mobitele ili nekretnine koje su toliko čudesne da je čovjekova osobnost i stvaralaštvo uz njih samo usputno. Stvari koje posjedujemo su toliko čudesne da im skoro nismo niti potrebni. Osoba je u takvom svijetu postala samo kupac sve većeg broja čuda.
Činjenica je kako je mentalitet „čuda i čudesa” poprilično zahvatio i svijet katoličke duhovnosti. Navedeno je lako provjeriti samo ako pogledamo broj posjeta određenim svetištima u kojima se događaju čuda i čudesa. Ljudi hodočaste u određeno svetište u nadi kako će izmoliti milosti za sebe i svoje obitelji. U nadi ozdravljenja – fizičkog ili moralnog. I brojni hodočasnici se odvraćaju od zla puta i milošću Božjom se vraćaju u Njegov zagrljaj.
Vjernici uz posjet svetištima posebno gaje ljubav prema određenim pobožnostima (devetnicama) nekom svecu koji je posebno značajan u njihovoj obitelji ili mjestu stanovanja. I to je lako provjeriti jer su najčitaniji članci na katoličkim portalima upravo oni iz kojih ljudi uče kako moliti devetnicu određenom svecu – istine radi taj svetac je najčešće posebno poznat po svojoj čudotvornosti (sv. Rita – svetica nemogućeg, sv. Josip – svetac koji odgovara na svaku molitvu).
Međutim, događa se, što je također lako provjeriti kroz „svjedočanstva” brojnih vjernika, kako mnogi ljudi svoj duhovni život vežu isključivo za „svetište čudesa ili sveca koji čini čudo”. Navedena činjenica je razlog za zabrinutost. Ljudi koji dožive čudo ne bi trebali ostati navezani na svetište ili sveca, nego bi trebali postati sposobni za kršćanski i Duhom Svetim nadahnuti povratak u svakodnevicu vlastite obitelji, župe i posla. U toj svakodnevici ih najčešće čekaju problemi i rane koje su ostavili u svojim odnosima. Ipak, iskustvom doživljene milosti imaju prilika oprostiti i tražiti oprost te svakodnevno umirati sebi radi dobra drugih i vječnog rađanja. Navedeno je moguće ostvariti samo uz pomoć najvećeg čuda u povijesti spasenja i čovječanstva – Isusa u bijeloj hostiji. On je naš saveznik u svakodnevici čiji jedini cilj treba biti Nebo – i isto se ne smijemo nikada umoriti ponavljati svima koje susretnemo. Uz Njega, padovi i grijesi koje doživimo nakon povratka iz omiljenog svetišta i doživljenog emocionalnog poleta, više nisu razlog za „povratak na staro”.
Isus Krist je naš najveći znak, naše najveće čudo koje nas uči da je vrhunac kršćanstva u ljubavi prema Bogu i čovjeku kroz svakodnevna odricanja i služenje. Pozivajući se na znak Jone proroka, koji je u utrobi kita proveo tri dana i tri noći, jednako kao i On u utrobi zemlje, Krist nam trajno u pamet doziva da nam od Njegove smrti za nas i od Njegove pobjede nad njom ne treba veće čudo. Zbog toga, ne smijemo u našim „pobožnim” pričama tražiti veće čudo od toga! Ne smijemo trčati za senzacionalizmom i svakovrsnim iscjeliteljima, nego samo za Njim – u maloj bijeloj hostiji!
Slavko Blažić, mag. catech.
