Na fenomen truljenja u krevetu (eng. bed rotting) prvi puta sam naišao na Instagramu. Korisnici ove društvene mreže pod oznakom #bedrotting objavljivali su iskustva vlastitih truljenja. Dok se kod većine korisnika radilo o praksi uzimanja jednog dana u tjednu u kojem se, osim za hranjenje i higijenske potrebe, ne dižu iz kreveta, drugi korisnici su ovu praksu produžili na više dana i tjedana. Vrijeme provedeno u krevetu pojedinci su primarno ispunili pregledavanjem društvenih mreža i gledanjem cijelih sezona serija u komadu.
U svim videima, kreatori sadržaja ističu kako se radi o praksi brige o sebi, premda, iz laičke perspektive, ovakav trend ima naznake distanciranja od problema u svijetu pa i blage depresije (socijalna izolacija, smanjen interesa za aktivnosti i dr.) Kod onih korisnika koji su iskusniji u prakticiranju truljenja u krevetu možemo pronaći videa u kojima prikazuju ture svojih domova. Ti domovi su često ispunjeni neočišćenim kuhinjama, nepospremljenim sobama i hrpama odjeće za koju nije jasno čeka li pranje ili peglanje.
Ova stanja fizičke zapuštenosti prostora vjerojatno imaju svoje korijene u nesređenom duhu, kao i psihološkom stanju pojedinca. U ozbiljnijim slučajevima truljenja ne radi se samo o maloj neurednosti ili uzimanju dana predaha od obaveza, već svjesnom i namjernom distanciranju od života te nesuočavanje s izazovima s kojima se svi svakodnevno susrećemo. Odabir i veličanje zapuštenog stila života na društvenim mrežama u oštroj je suprotnosti, ne samo s kršćanstvom, već i drugim religijskim tradicijama koje tijelo smatraju hramom duše.
Katolička nas teologija uči kako tjelesnost nije slučajan dio našeg bića, već s dušom predstavlja puninu onoga što jesmo. Ako smo spremni zanemariti vlastito tijelo ovakvom praksom, što činimo onda sa svojom dušom? Nalazi li se i ona u pauzi ili procesu truljenja od molitve, duhovnog štiva, sakramenata?
Premda fenomen truljenja u krevetu na prvu ruku može izgledati kao primamljiv način suočavanja sa životom, njegove posljedice vode prema dubljoj duhovnoj i psihološkoj degradaciji. Kao vjernici pozvani smo predahnuti i odmoriti od izazova s kojima se svakodnevno suočavamo, ali dignuti ruke od svega nije put koji trebamo slijediti. Naš nas je Stvoritelj stvorio da aktivno pridonosimo ovom svijetu i učinimo ga boljim mjestom, a ne da se kukavički skrivamo u krevetu.
dr. sc. Nenad Palac
