Uz početak nove nastavne godine
Učitelj pred sobom ima učenike, osobe koje ga slušaju ne samo ušima nego i očima; njegovo predavanje i poučavanje oni registriraju i pamte ne samo umom, nego i srcem. Oni će naime dulje i trajnije pamtiti učiteljev i odgajateljev pristup i raspoloženje, nego same podatke i sadržaj koji su im oni prenosili. Djeca i mladi kojima se učitelj predaje (kojima predaje), darovane su mu, kao što je i on sâm njima darovan. U nastavnom procesu radi se o integralnom, odnosno cjelovitom i interaktivnom odnosu, o odnosu koji počiva na uzajamnom poštovanju i povjerenju, a koji obuhvaća svekolike čovjekove potrebe i sposobnosti, na što nas podsjeća i Koncil, kada kaže, kako je svaki čovjek „dužan imati u vidu cjelovitost ljudske osobe, u kojoj se ističu vrijednosti uma, volje, savjesti i bratstva“ (GS 61).
Kao slika Božja, čovjek je stvorenje koje je sposobno misliti, osjećati, odnosno spoznavati, izabirati, ljubiti, predstavljati drugoga (Stvoritelja i svoje bližnje), upravljati, odnosno raditi i slaviti, združiti se, odnosno s drugima se povezati (s Bogom i s bližnjima), biti zajedno sa sebi sličnima i istodobno od sebe različitima. Kao slika Božja, čovjek, međutim, nije statično, unaprijed „dogotovljeno“ stvorenje; naprotiv, on je biće koje u svijetu raste i razvija se u odnosima, trajno otkriva sebe i druge, u međusobnim odnosima razvija svoje sposobnosti, upoznaje svoje mogućnosti, pa teološkim jezikom kažemo da je čovjek zapravo trajno rastuća slika Božja.
Kao bitno odnosna, razgovorna i dijaloška bića, učenici se u nastavnom procesu postupno spremaju i osposobljavaju za život i rad, ustrajno i kontinuirano razvijaju i usavršavaju svoje sposobnosti, postupno i sve više postaju ono što bi trebali biti, živjeti i činiti. Oni uz pomoć svojih učitelja i odgojitelja izgrađuju svoje intelektualne sposobnosti, razvijaju sposobnost pravilnoga rasuđivanja, uvode se u kulturnu baštinu koju su stekli prošli naraštaji, razvijaju smisao za vrednote i spremaju se za profesionalni život (usp. GE 5,1).
Za učitelje i odgajatelje važno je stoga ne samo to da učenici njih čuju, nego da i oni čuju i poštuju svoje učenike, da imaju sposobnost osluškivanja i stav svojevrsnog strahopoštovanja pred svakom, pa i najmanjom osobom. Svaku osobu potrebno je bilo gdje, a posebno u nastavnom procesu, promatrati sa (straho)poštovanjem, jer je ona, kao slika Božja, mjesto Božje prisutnosti, biće posebne Božje ljubavi i skrbi, stvorenje s posebnim planovima i zadatcima prema drugim stvorenjima. U kršćanskoj bismo se antropologiji slikovito izrazili i rekli, kako je svaki čovjek, svaka osoba, svojevrsni gorući grm u kojem nam se Bog približava, iz kojega nam se objavljuje i progovara (usp. Izl 3,14). Na tom tragu papa Franjo je u svojoj programatskoj pobudnici Evangelii gaudium – Radost evanđelja, rekao jednu dojmljivu misao: „Svaki put kada se susretnemo s nekim ljudskim bićem u ljubavi, dovodimo se u situaciju da naučimo nešto novo o Bogu. Svaki put kad otvorimo oči da upoznamo drugoga, rastemo u svjetlu vjere i spoznaji Boga“ (EG 272).
Učitelji i odgajatelji trebaju promatrati svoje učenike i odgajanike kao osobe, odnosno kao neponovljive i unikatne, jedincate slike Božje, neovisno o njihovom uzrastu i dobi, bez zanemarivanja, ignoriranja, omalovažavanja i podcjenjivanja. Pouku i poticaj na takav stav i ponašanje mogu naći u Isusovom ponašanju i odnosu prema djeci koju on na poseban način povezuje s kraljevstvom Božjim (usp. Mk 10,14-15//), i stavlja odraslima za primjer.
Važno je da učitelji i odgajatelji vode računa o posebnostima svakog učenika i svake pojedine skupine, o njihovim stvarnim potrebama i mogućnostima, o njihovu predznanju i stečenim vrednotama u odgoju, kao i o njihovim osobnim i zajedničkim očekivanjima. Učenici i odgajanici moraju uvijek biti i ostati subjekt u nastavnom procesu, i nikada ih se ne smije pretvoriti u objekte nastavnog procesa. Treba, dakle, uvijek voditi računa o tome, kome se govori, o čemu se govori i kako se govori. Naime, isti se sadržaj ne može govoriti bez prilagodbe određenom pojedincu, odnosno skupini. Pismo bez konkretnog naslovnika gubi smisao i ne pruža poruku, isto kao što i tekst bez konteksta redovito ostaje nejasan i neodređen.
Susreti između učitelja i učenika, odgajatelja i odgajanika trebaju se odvijati u dijalogu, jer jedino u razgovoru i kroz razgovor pouka i poruka namijenjena učenicima i odgajanicima može dobiti jednoznačan i jasan smisao; u razgovoru se, naime, mogu otkloniti možebitne sumnje, a mogu se također nadopuniti i pojasniti i neke pojedinosti, što u konačnici pomaže da određena znanja i vještine budu lakše i cjelovito usvojena. Učitelj treba računati s mogućim nerazumijevanjem sadržaja sa strane učenika, kao i s drugim problemima koji se u nastavnom procesu mogu pojaviti, kao što su npr. zasićenost gradivom, slaba motiviranost učenika, neadekvatna metoda rada, nedostatak nastavnih pomagala, neprikladno vrijeme i neprimjeren prostor za poučavanje i odgajanje. Uvijek treba dopustiti da poteškoće i problemi budu označeni i imenovani kako bi se mogli riješiti i ukloniti, ili makar u iskrenom dijalogu i suradnji ublažiti.
Dobar je učitelj onaj koji je svjestan da i sâm može i treba učiti, i ne boji se to priznati. On na vlastitom primjeru pokazuje kako je učenje cjeloživotni proces. Svoj autoritet među učenicima on ne gradi na tobožnjem sveznanju, nepogrešivosti i savršenosti, nego na svojoj ljubavi i otvorenosti prema novim znanjima i vještinama, na uvjerenju kako ne postoje problemi i poteškoće koje se zajedničkim traženjem ne bi mogle riješiti. U knjizi razgovora „Bog je mlad“, papa Franjo odgovarajući na pitanje: „Koje su odlike dobra odgojitelja? Mislim i dobra nastavnika i dobra roditelja…“, odgovara: „Dobar odgojitelj svakoga dana sebi postavlja ovo pitanje: ‘Je li mi srce danas dovoljno otvoreno za iznenađenja?’ Odgajati ne znači samo objašnjavati teorije, nego poglavito znači razgovarati, pridonijeti trijumfu dijaloške misli. Dobar odgojitelj želi svakog dana nešto naučiti od djece, od svojih sinova i kćeri. Nema jednostrana učenja, nego samo dvosmjerna. Ja poučavam tebe, ali dok to radim, ti mene nečemu učiš, možda nečemu još korisnijem od onoga što ja tebe učim. Ako ja kao odgojitelj tebe poučavam teorije, ti koji me slušaš poučavaš mene kako ih praktično usvajaš i kako ih osobno interpretiraš, kako ih prenosiš u svijet, miješajući ih sa svojom osobnošću i sa svojim prethodnim iskustvima. Svi imamo nešto čemu možemo druge poučiti, ali i puno toga što sami trebamo naučiti: nemojmo to nikada zaboraviti, u svakoj dobi, u svakoj životnoj fazi“ (str. 99).
Za uspješan nastavni proces važno je nadalje da učitelj izvrsno poznaje gradivo koje predaje, ali je isto tako važno da dobro poznaje i svoje učenike, osobe kojima predaje. Važno je također da ih i voli. Za proces koji se mora temeljiti na povjerenju i poštovanju, također je važno da i učenici poznaju svoga učitelja, da ga rado prihvate i vole. Ako bismo na dobrog učitelja primijenili sliku Dobroga pastira iz Ivanova evanđelja, tada bismo trebali navesti i Isusove riječi: „Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje“ (Iv 10, 14). Dobri pastir svoje ovce zove imenom, i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas (usp. Iv 10, 3-4). Treba napomenuti da je Isus bio ne samo dobri pastir, nego i uzoran učitelj. U njemu se to dvoje savršeno sjedinilo: odgajanje i poučavanje. Učitelj je naslov s kojim su Isusa najčešće oslovljavali, i to ne samo njegovi najbliži učenici, nego i drugi koji su od njega tražili odgovore na svoja pitanja, utjehu i pomoć u svojim problemima i poteškoćama.
No osim što je važno da između učitelja i učenika, odgajatelja i odgajanika vlada ozračje povjerenja, također je silno važno da i „među učenicima različitih sposobnosti i društvenog položaja škola uspostavlja prijateljski odnos i gaji raspoloženje za međusobno razumijevanje“ (GE 5,1). I tu bi se, na Isusovu primjeru, na njegovu ponašanju sa svojim učenicima također moglo mnogo naučiti. Poznato je kolike su razlike postojale među njegovim učenicima s obzirom na osobne karakterne osobine, ambicije, zanimanje, društveno podrijetlo, političke opcije.[1] Isus se cijelo vrijeme trudi da od njih toliko međusobno različitih učini prijatelje, te ih potiče da se međusobno ljube, kao što on svakoga od njih ljubi; kao što je on njima prijatelj da tako i oni budu prijatelji jedni drugima (usp. Iv 15, 12-17). Teško je, naime, zamisliti da jedna škola može biti uzorna i uspješna, da može ostvariti svoje poslanje, ako u njoj ne vlada toplo i prijateljsko ozračje, povjerenje i razumijevanje na svim razinama i u svim odnosima.
[1] Spomenimo samo ćud dvojice braće Jakova i Ivana, nazvanima „Sinovima groma“ (Mk 3,17; Lk 9, 54), impulzivnog i brzopletog Petra (Mk 14, 29. 31), sumnjičavog i suzdržanog Tomu (usp. Iv 20, 25), znatiželjnog i „nezasitnog“ Filipa (usp. Iv 14, 8-9); zatim različitost po zanimanju i društvenom podrijetlu: Petar i Andrija, Jakov i Ivan ribari (usp. Mk 1, 16-20), Matej carinik (usp. Mt 10, 3; Lk 5, 27-32). Među dvanaestioricom imamo i Šimuna zvana Revnitelj, zelota, koji bi oružanim otporom rješavao odnose s rimskom okupatorskom vlašću (usp. Lk 6, 15), itd. Da ne spominjemo natjecanje dvanaestorice za prva mjesta do Isusa u kraljevstvu nebeskom i Isusov pravorijek s kojim je spriječio daljnje krive predodžbe i nastojanja među svojim učenicima (usp. Mk 10, 35-45).
prof. dr. sc. Anton Tamarut
