Jedan od najznačajnijih zapažanja o čovjeku je da je on otvorena egzistencija spram iskustva i spoznaje, nezaključena i nedovršena. Tako je i njegova vjera uvijek iznova izazvana iskustvom nevjere, kao što je i njegova nevjera izazvana iskustvom vjere. Uzaludan je pokušaj osiguranja bilo vjere bilo nevjere pred tim izazovom: “Nitko dakle ne može potpuno umaći sumnji, niti itko potpuno vjeri.” (J. Ratzinger) Moguće je da i jedni i drugi izbjegavaju oštrinu bilo vjere, bilo nevjere. No, izbjegavati njezinu oštrinu znači također ju pretpostavljati i tako još snažnije naglasiti težinu njezinih pitanja. Strah od upitnosti vlastitih temelja je prirodan na obje strane. Nitko ne voli biti izbačen iz tekovine reda stvari kako su se one do sada kretale i kako bismo voljeli da se one i dalje kreću. Međutim, odbaciti promišljanje u odnosu na ono što vjerujemo ili u odnosu na ono što odbacujemo uključuje nepromišljen život i ujedno njegovu najveća ludost. Življen život koji propušta objašnjenje pred sobom samim s obzirom na ono što se vjeruje ili odbacuje može se nazvati prešućen i prevaren od sebe samoga.
Ovdje nije riječ o rješenjima koji bi stremili osiguranosti. Time bismo najdublje razdvojili vjeru od stvarnog života koji je sve samo ne sigurna plovidba. Ovdje je riječ o promišljanju čovjeka kao otvorene egzistencije i opasnosti samodostatnosti i vjere i nevjere na više razina. To ujedno znači da se događanje vjere ili nevjere uvijek događa u čovjeku. Nije također ni riječ o tome da se svjesno upustimo u destabilizaciju vlastitih uvjerenja, život se za to dovoljno sam pobrine. Ovdje je riječ o tome da trebamo vjeru koja nas same mijenja, a takva se ne nalazi u sigurnim utvrdama netaknute dogme, već u ledini zvanoj život i čovjeku koji njome diše ljudskim plućima – u prihvaćanju čovještva kao neprekidno otvorene egzistencije.
Poslužit ćemo se Hegelovom dijalektikom i što se podrazumijevamo pod tezom, antitezom i sintezom u kontekstu razumijevanja ljubavi. Što sačinjava ljubav u njezinom događanju među onima koji se vole? Ponajprije, onaj koji voli mora samome sebi reći: ja jesam; mora samoga sebe potvrditi, postaviti. To je teza u cjelokupnom sklopu ljubavi. No, ljubavi pripada i to da onaj koji voli iziđe iz samoga sebe, da se preda onome koga voli, da se u njemu zaboravi te se time samome sebi otuđi. Tko se tako zaboravi, negira početno vlastito potvrđivanje odnosno postavljanje te drugoga postavlja nasuprot sebi. Formalnoj strukturi ljubavi pripada stoga ne samo teza nego i negirajuća antiteza. No, ni time još nije potpuno izrečen fenomen ljubavi. Odlučujuće je u svemu tome to što onaj koji voli, u samome činu predanja drugome, u samozaboravu u drugome, zapravo samoga sebe iznova pronalazi, postaje samoga sebe svjestan u jednom dubljem smislu. Dakle, ona negacija u antitezi biva sa svoje strane iznova negirana, a to znači da otuđenje biva dokinuto te se time upravo ostvaruje istinska sinteza između onoga koji voli i voljenoga.
Mislimo dakle o antitezi – predanju onoga koji voli, a što zahtjeva izići iz samoga sebe. To u najdubljem smislu znači izići iz onoga što mi mislimo o Bogu i dopustiti da nam se On objavi kao on sam: Veritas semper maior – istina je uvijek veća, veća naime od onoga što mišljenje može o njoj uočiti i izreći. (S. Kušar) Samodostatna vjera se zaustavila na tezi: ja jesam – jer je samoj sebi dostatna. Tako ona sebe drži mjerodavnom za tumačenje svijeta i zbilje ne trpeći kritiku koja dolazi od nevjere, dok u isto vrijeme zahtijeva da nevjera razmotri kritiku vjere. Ljubav kako smo vidjeli nema ništa s sigurnošću, nego se izlaže radi onog kojega ljubi. Ona napušta svoje zatvorene vidike kako bi sve iznova vidjela u svjetlu onoga kojeg voli. Takva ljubav zna da je Bog uvijek više od onoga što mi o njemu mislimo. Ispuštajući iz vida da nas Bog neizmjerno nadilazi i da ga spoznajemo tek našom ograničenom sposobnošću mišljenja tada više nije riječ o božanskom Bogu, nego o nama koji smo se okrenuli njegovoj utvari (conversio ad phantasma). I tu je moguće ostvarena Feuerbachova kritika religije kao projekcije Boga. Da, Bog može biti naša ljudska utvara, ali on to ne mora biti. Moguće je vjerovati kršćanskome Bogu baš zato što je on sasvim iznenađujući Bog. Kad bismo ga sami domislili teško je zamisliti da bismo ga izabrali raspetog i nemoćnog na križu. Kršćanski Bog je sasvim iznenađujući Bog (C. S. Lewis). Međutim, on će i dalje pred svijetom biti više poput utvare jer unatoč takvome Bogu kršćani i dalje streme moći i želji za vlašću i privilegijama u društvu, kratkog fitilja pred osudama svijeta i suvremenog čovjeka olako ga prozivajući neprijateljskim. I kraj takvoga Boga, kršćanin zanemaruje da se njega može susresti i među najbolesnijima u našem društvu od kuda vapi najsnažniji vapaj za spasenjem (Dostojevski).
Opasna i destruktivna samodostatnost vjere urušava se u sebi samoj sve dok u njoj ne susrećemo onaj susret s Drugim koji nas mijenja. Možda bi prvi korak mogao biti da se ne svrstavamo uvijek na stranu onih ludih koji posramljuju mudre, nego da se prepoznamo i među mudrima koje su posramili ludi.
Nastavit će se…
dr. sc. Kristina Vujica
