Jedan od središnjih pojmova antičke filozofije, kasnije preuzet od strane kršćanske duhovnosti, jest briga o sebi. Odnosi se na pripravu duše (grč. παρασκευή), njezino opremanje ili obuku da se, usvajanjem određenih vještina i umijeća, osposobi za spremno nošenje sa svim mogućim životnim izazovima, zadaćama i problemima. Filozofija je, jednostavno, sustavna i metodična preparacija za dobar život. Uči nas, prije svega ostaloga, kako živjeti životom koji uvelike odgovara mudrom i promišljenom postojanju. Sve drugo, daleko od ravni dosljednoga rukovođenja vlastitim razumom, bilo bi čovjeka nedostojno životarenje ili bludnja neukih nadvladanih vlastitim strastima, zabludama, lošim navikama i porocima. Suprotnost filozofu je neznalica po pitanju vlastita života. Takav, ne čudimo se, može biti načitan ili uspješan u svojoj karijeri, ali sebe ne pozna jer zanemaruje vlastitu dušu. Slijep za njezinu ničime nezamjenjivu i neprocjenjivu vrijednost, pretpostavlja joj mnogošto drugoga i, obuzet brigom o sporednom, gubi iz vida ono najplemenitije i najvažnije. Neznalica, tako, najbolji dio sebe prepušta slučaju.
Filozofijom se, pojmljenom kao skrb o sebi, osiguravamo od izvjesnih događaja, neizbježnih, neugodnih i prijetećih za naše ustrajno slijeđenje životnih ciljeva. Oblikovanje egzistencije za sobom povlači njezino usmjeravanje u određenom pravcu, prema razborito postavljenim ciljevima, pri čemu se neizostavno susrećemo s različitim preprekama i smetnjama. Izlišno je spomenuti da nikomu njegov život u baš svakomu pogledu ne teče sasvim glatko. Svatko je u nečemu bitnomu manjkav i stoga potreban poboljšanja. Uspješnom svladavanju spomenutih zapreka služi upravo priprava duše.
Brigom o sebi brinemo prvenstveno o vlastitoj duši. Po tomu se ta vrsta bavljenja sobom razlikuje od uobičajene pedagogije klasične antike koja je vještini i znanju pretpostavljala neku izvanjsku svrhu (karijeru, ugled, imutak, moć, društveni značaj…) Priprava se tiče samoga sebstva uronjenog u prijeteće okružje uvijek nadolazećih neželjenih pojava, nevolja i neprilika. Onih koje dolaze izvana (siromaštvo, uvrede, podcjenjivanja, klevete, gubitak voljenih i sl. ) i onih koji se rađaju u nama samima (strah, zavist, ozlojeđenost, malodušje, karakterne slabosti…). Terapeutska moć filozofije liječi upravo takve bolesti duše. Oslobađa nas trpljenja proizašlog zbog nemara o samomu sebi. Sve što mu se zbiva prosuđuje, vrjednuje i podnosi sa stavom da je najbitnije vladati sobom, upravljati svojim bićem njegujući vlastitu dušu. Hraneći je dobrim navikama, vrlinama, korisnim znanjima i dobročinstvima. Jer, u konačnici, čovjeku koji je dobar (tj. koji dobro postupa prema svojoj duši), ništa se lošega ne može dogoditi. Nazovimo to filozofskim imunitetom duše.
Filozof je zamišljen kao umjetnik življenja, uvijek spreman na sve moguće događaje. Dakako, to postiže stalnim trudom oko sebe. Proživjet će mnogo toga kao i neznalica; neće umaći problemima i teškoćama, ali će se znati s njima uspješno nositi. U sedmoj knjizi svojega spisa O dobročinstvima, rimski filozof Seneka donosi plastičan primjer Demetrija Cinika koji pripravu duše uspoređuje s vrhunskim hrvačem čija se vještina ne sastoji u znanju i uspješnom izvođenju svih mogućih hrvačkih zahvata i pokreta, već u izvrsnoj uvježbanosti onih najosnovnijih, kojih je izvođenje doveo gotovo do savršenstva. Slično vrijedi i za obuku u filozofiji, gdje je važno usvojiti određena temeljna pravila mudrosti tako da nam se uvijek nađu pri ruci kad god zatreba. Valja ih upisati, snažno uklesati u svoju dušu kao određeni životni program ili osobnu filozofiju. Tako duboko i neizbrisivo da postanu dio nas samih. Usporedimo ih s refleksnim radnjama koje obavljamo gotovo automatski, po navici. Obilje suvišnoga znanja nemoguće je usvojiti na takav način da nam je uvijek na raspolaganju u zahtjevnim okolnostima. Za dobar život dostaje tek nekoliko istina uloženih u vlastito postojanje, te im se posvetiti bez ikakva pridržaja. Tomu je tako zato što se mudar um ne rukovodi prema mnoštvu načela (tada niti jedno od njih ne bi bilo stvarno životno pravilo) već u skladu s onima najosnovnijima. Čovjek s mnoštvom principa zapravo je čovjek bez principa. Krist nam nije dao pregršt zapovijedi. On ne dijeli farizejsku navadu umnažanja pravila. Još manje dijeli birokratsku karakteristiku proliferacije raznoraznih zakona i uputa. Oslobađa nas dajući nam, u svojoj božanskoj jednostavnosti zapovijedanja, tek njih dvije. To čini znajući da onaj koji uistinu ljubi Boga, sebe i bližnjega svoga samim time u potpunosti izvršava ono najpotrebnije. Svetac je srođen s tim dvama jednostavnim pravilima. Utoliko je srodan mudracu jer ih predano živi kao vlastite istine.
Ono što nas čini boljima i sretnijima po svojoj je prirodi dano i dohvatljivo svakomu tko se iskreno želi tomu posvetiti. Filozofija je isprva bila zamišljena kao demokratska askeza a ne elitistički klub najupućenijih i najučenijih. Nudila se kao znanje dobroga života svima dobronamjernima. Propovijedala se na ulici i po trgovima. Tu nije bilo riječi o akademskom sveznanju nego o znanju onoga najbitnijega za svakoga čovjeka. I življenju istoga. Seneka navodi Demetrijev savjet o osnovnim životnim načelima koje treba „držati u jednoj i drugoj ruci, nikada ih ne ispuštati, odnosno prikovati ih i učiniti dijelom sebe te svekolikim promišljanjem dovesti se dotle da mu se ona sama od sebe pokažu korisnim i da mu posvuda i odmah tražena budu pri ruci, da mu se bez ikakva odlaganja ukaže ona razlika između nečasnog i čestita čina.“ Dakle, konačan proizvod bavljenja filozofijom, odnosno samim sobom bio bi habitus (navika/životni stav) da se uvijek kada to zatreba zna i može činiti ispravno i dobro. Demetrije se obučio poput pravoga sportaša posvećenog učenju osnovnih tehnika svoje vještine. Usvojio ih je kao nekakav automatizam. I sada na terenu svojega života, u areni egzistencijalnih izazova može nastupiti i izaći kao pobjednik. Do toga ga nije dovelo mnoštvo informacija i obilje znanja. Tko zna previše, ne pozna uistinu ništa. Nije uopće neophodno da usvoji sve moguće radnje i umijeća, budući da mu poznavanje onih najvažnijih, najpotrebnijih u natjecanju, ako su uvježbane do savršenstva, jamče dobar nastup i pobjedu. Dovoljno mu je bilo dobro se uvježbati, potpuno usvojiti nekoliko osnovnih principa. Sroditi se s njima do te mjere da postanu sastavni dio njegova bića, čineći svojevrstan temeljni obrazac po kojemu se odvija njegov svakidašnji život. Savršeno svladani, stoje mu na usluzi u slučaju potrebe. Njima se služi nalik vještom borcu koji spretno i efikasno rabi oružje u borbi. Atlet događaja, mudrac suočen s brojnim životnim teškoćama i izazovima, uvijek treba biti na oprezu, spreman suočiti se s njima te izići kao pobjednik iz tog okršaja. Jer, jedino se na borilištu života uistinu pokazuje tko zaslužuje ime ljubitelja mudrosti. Tȁ mudrost nije ništa do li vješto korištenje svojega života koje rađa usrećujućim dobrom. Sve drugo potpada pod puko i jalovo znanje. S takvim se samo gubi u životu gubeći sebe i trateći si život.
