Nijedan kamen
pa ni ovaj betlehemski
koji opet dodirujem usnama
ne krije Tvoj dolazak i Tvoju blizinu.
Pa ipak, dok klečeći ponovo ljubim to mjesto,
srcem znam da bih radije zagrlio Tebe.
A najradije bih, uz kruh i vino, slušao Tvoj glas.
Ali kako da pronađem put do Tvojega stola
ako ne znam ljubiti kamen i drvo,
zvijezde i zvukove,
život i ljude?
Sav život i sve ljude.
I ove što mi kradu prednost
dok čekam svoj red
da poljubim kamen umjesto tebe
i ove što me pritišću
ne znajući pravo što bi od sebe
ovdje gdje je sve puno Tebe,
i gdje je sve kao da Te nema.
Nijedno mjesto
pa ni ovo u kojem si ušao u naš svijet
ne jamči susret s Tobom i Tvoju blizinu.
Pa ipak, hodam Betlehemom
kao da si se jučer tek rodio
i kao da u licima sputanima neslobodom
mogu nazreti crte Tvojega milosrđa.
Nijedna zora ne nalikuje prvomu jutru
u kojemu si počeo disati naš zrak
i hraniti se našim ljudskim mlijekom.
Pa ipak, gledam i ujutro i navečer,
boje betlehemskoga neba
i zatreperim
kao da će se iz njega, sad na, opet razlijegati:
Slava na visinama Bogu,
a na zemlji mir ljudima,
miljenicima njegovim.
I odjednom, dočim me okrznu
riječi Tvoje radosti,
sve je opet bistro.
Ti si me već našao
pa je i moj poljubac kamenu
samo koprcanje nađena djeteta.
Ti si me već oslobodio
pa su i moji koraci
Tvojom zemljom
samo posrtanje oslobođena roba.
Ti si me već ljubio
pa je i moje udivljenje bojama Tvojega neba
samo pogled nevjerice odriješena grješnika.
Brzo ću napustiti Betlehem.
Ni Ti ovdje nisi boravio dugo.
I ništa sa sobom ponijeti ne ću.
Ali posvuda će obje neba svjedočiti
kako si nas zamilovao,
a ljudska lica pokazivati
koliko je Tvojega kraljevstva među nama.
dr. sc. fra Ante Vučković
Kolajna od šutnje, Salesiana, Zagreb, 2019., str. 42 – 43.
Fotografija: Ante Vučković
