Milostinja je pravednost.
Nije pravedno da ja imam, da drugi nema.
Pravedno je da dadem
pa da i drugi ima kao i ja.
Ali milostinja se naplaćuje, zar ne?
Dijelim, dajem, činim pravednost i odmah naplaćujem.
Očekujem zauzvrat zahvalnost, pohvalu,
katkada pokornost i podložnost.
Tako se pravednost opet izgubi
i milostinja koja je trebala ispraviti nepravdu
bude gora od prve nepravde,
pa darovano bude naplaćeno skupo i višestruko.
Koliko stoje zvona koja bruje o mojoj dobroti?
Čime naplaćujem kupanje u zahvalnosti za dobročinstvo?
Kolika je cijena plivanja u pohvalama ljudi?
Kako li je teško biti pravedan i dijeliti milostinju nizašto!
Da nitko ne zna, da ništa ne očekujem zauzvrat,
da nikomu ne naplatim!
Kako li je teško davati onako kako Otac nebeski daje!
Besplatno, skrovito i radosno.
I molitvu naplaćujemo, zar ne?
Zbrajamo svoje molitve kao što novčari broje svoj novac.
Vodimo knjige molitvenih pozajmica:
kada, koliko i za koga sam molio.
Kako li je teško moliti u skrovitosti svoje sobe,
bez oglasa i hvala, bez publike i lajka,
skriven i sam pred licem nevidljiva Oca.
I postove naplaćujemo, zar ne?
I moji postovi imaju visoku cijenu.
Dođu na naplatu iza
oštrih riječi,
ucjena osjećajima
i moralne nadutosti.
Kakva li sve lica vire iza posta!
Kolika li je tvoja strpljivost
kada me,
usprkos svemu,
još uvijek čekaš u skrovitosti!
O, da od Tebe si vazda samo davao,
skrovito i radosno, bez naplate davao,
o, da od Tebe
naučim davati nizašto!
O, da od Tebe koji vazda samo daješ,
skrovito, radosno i nizašto samo daješ,
o, da se od Tebe
naučim skrovitosti davanja, molitve i posta!
O, da od tebe koji si i mene satkao u skrovitosti,
radosno i s puno lojubavi pozvao da budem,
o, da od Tebe naučim kako se daje, moli i posti
skriveno od naplata i pogleda.
Otvoreno samo Tvojemu nevidljivom Licu!
dr. sc. fra Ante Vučković
Kolajna od šutnje, Salesiana, Zagreb, 2019., str. 110.-111.
