Onoga prvoga jutra u pustinji
dok sam u strahu da ne propustim izlazak sunca,
usred noći provirivao kroza šator,
kao da sam čuo Tvoj glas.
Nisam trebao uši,
a svejedno sam ga čuo.
Probudio je u meni svijest da si sa mnom usred pustinje
i učas je bljesnula jasnoća:
Naseli se u Riječi!
Tvoj dom nije od kamena i drva!
Naseli se u Riječi!
Ponio sam sa sobom to uputu
i s njome tog jutra odšetao prema ljubičastoplavom nebu
i prema prvim sunčanim zrakama po hladnu pijesku.
Više ju nisam napustio.
Zapravo, ona nije napustila mene.
Iz pustinje sam otišao s darovanim domom Riječi.
Nikada ranije nisam pomišljao da bi se u Riječi moglo boraviti,
a na izlazu iz pustinje jasno sam nazirao
da je Riječ i sklonište i dom.
Ona kuća, istina, nije moja.
Kako bi Riječ mogla biti moja
kad nijedna moja riječ zapravo nije moja?
A ipak, i Riječ kao i svaka moja riječ
kao da pripada samo meni.
Kuća, istina, ne pripada meni, ali ja se svejedno
ne prestajem useljavati u nju.
Protječe vrijeme,
a ja se, zaklonjen, zaštićen i udomljen u Riječi,
ne prestajem čuditi
Tvojemu daru onoga prvoga jutra u pustinji.
dr. sc. fra Ante Vučković
Kolajna od šutnje, Salesiana, Zagreb, 2019., str. 110.-111.
