Iv 10, 22-26; 31-33; 39-40
Bilo je toliko mnogo riječi,
a razumijevanja tako malo.
Riječi su padale ravno usred tuđih riječi
a glasovi se nadimali
iznad tuđih glasova.
Odjednom se
od naših živih rana
zgusnuo crni oblak osjećaja.
Riječi su nestale u njemu,
a sadržaj,
premda bijaše posve lagan,
niti je tko čuo niti razumio.
Tako smo gubili vrijeme i blagost,
gazili poštovanje svoje i tuđe
i gušili Radosnu vijest
kojoj smo svi svečano obećali sve svoje snage.
A sve je bilo sitno i neznatno.
Nitko ništa nije gubio
i nitko ništa nije dobivao.
Pa ipak, naše su riječi
gušile Riječ
i naši glasovi
ušutkivali Glas.
Nizašto.
Povrijeđena su srca
velikih ljudi
oštrim riječima ranjavala
srca drugih velikih ljudi.
Kad je završio susret,
veliki su se ljudi razišli manji od sebe
i manji od drugih.
I dok mi se srce
koprcalo u blatu i trnju riječi,
a uši gorjele od oštrica povrjeda,
pomišljao sam
da si se među nas spustio
baš zato
da nas oslobodiš od nas samih
i iscijeliš naša srca
što ih ne prestajemo
probadati jedni drugima.
I molio sam:
o, Riječi,
iscijeli me od riječi!
Od mojih i tuđih otrovnih riječi!
O, Riječi,
otkloni sve što priječi
da se naše riječi
s tobom usklade, Riječi!
dr. sc. fra Ante Vučković
Kolajna od šutnje, Salesiana, Zagreb, 2019., str. 50 – 51.
Fotografija: Ante Vučković