Iz vlastitog iskustva, kao i iz iskustva svojih klijenata, prepoznajem magično uvjerenje[1] Ranjenog Djeteta da bi Bog trebao rješavati naše probleme. Najčešće molimo Boga da ukloni naš problem: da netko ozdravi, da se netko makne s lošeg puta, da pronađem posao i sl. Boga tada shvaćamo kao čudotvorca koji bi trebao sudjelovati u našem životu tako da uklanja prepreke na našem putu.
No Bog često šuti. Imamo osjećaj da se oglušuje na naše molitve. Je li to zaista tako? Ima li Bog zadaću rješavati naše probleme? Ako ih ne rješava, znači li to da je Bog daleki Bog? Čuje li nas uopće ili je naša vjera preslaba pa ne primamo odgovor? Ili je problem možda negdje drugdje?
Vjerujem da je Bog u našem životu zaista prisutan Bog. Kao što je prorok Izaija najavio rođenje Mesije: Emanuel – Bog s nama[2]. Vjerujem da Bog čuje svaku našu molitvu, vidi svaki naš problem i osjeća svaku našu patnju. Zašto onda šuti? Zašto ga ne vidimo, ne čujemo i ne osjećamo upravo onda kada nam najviše treba? Zašto ponekad imamo osjećaj da smo u tami?
Kada nam je teško, često ponovno postajemo ono dijete koje traži da netko jači riješi naš problem. Stres nas baca u ego stanje Dijete[i] i aktiviraju se životna uvjerenja koja smo donijeli dok smo još bili djeca. Osjećamo se nemoćno i tražimo pomoć.
U Djetetu postoji snažna potreba za zaštitom, za nekim jačim od nas, za roditeljem koji će nas voditi. To je potreba koja nam je u djetinjstvu zaista bila potrebna. Ako smo emocionalno i psihološki ostali zarobljeni u tom stanju, i dalje očekujemo spasioca koji će nas izvući iz neugodnih i bolnih situacija.
Ako smo i dalje u Djetetu, Boga doživljavamo kao nekoga tko bi trebao „popravljati“ naš život. Kao onoga tko bi nam trebao pomagati, izbavljati nas i rješavati barem „teže situacije“. Ako Bog to ne čini, možemo postati ljuti na Boga ili uvjereni da je razlog tome što „nismo zaslužili“, jer se ne trudimo dovoljno. Tada možemo pribjeći ili odricanju od Boga koji ne uslišava naše molitve (buntovno adaptirano Dijete) ili dodatnim religioznim praksama – devetnicama, postovima, dodatnim krunicama – kako bismo konačno Boga „uvjerili“ da nam pomogne (adaptirano Dijete koje vjeruje: nisam dovoljno dobar; ako se još više potrudim možda će me primijetiti).
To što naše molitve nisu uslišane zasigurno ne može biti problem u Bogu. Je li onda problem u meni i u mojoj vjeri? Vjerujem da nije ni u tome.
Božju prisutnost u naše životu možda najbolje može opisati metafora djeteta koje pokušava naučiti neku vještinu: silaziti niz stepenice, voziti bicikl, naučiti akorde na gitari i sl. Koliko puta dijete mora doživjeti neuspjeh prije nego što nešto savlada?
Uzmimo primjer djeteta koje uči hodati. Dok ne savlada vještinu stajanja na dvije noge, dijete mora stotinu puta pasti. Pritom se nerijetko i udari, ponekad i razbije glavu, pa zaplače jer je udarac bio bolan. Upravo tada dijete uči kako ubuduće pasti a da se ne ozlijedi. Nauči savinuti tijelo i izbjeći udarac u glavu, ondje gdje najviše boli i gdje je najopasnije. No da bi to naučilo, moralo je barem jednom osjetiti tu bol.
Kako se u takvoj situaciji ponaša roditelj?
Postoje roditelji koji strogo bdiju nad djetetom da ne padne, snažno tješe pri svakom udarcu i prezaštitnički paze. Takav pristup uči dijete strahu: padanje je opasno, bol je prejaka, trebam nekoga da me zaštiti. Učenje novih vještina tada ne djeluje sigurno.
Dobar roditelj, međutim, dopušta djetetu da samo istražuje svoje načine ustajanja i padanja. Pri tom će se nerijetko udariti i zaplakati. No roditelj ga tada neće ostaviti samog. Doći će, utješiti ga i ohrabriti da pokuša ponovno.
Vjerujem da je Bog takav, Njegujući roditelj[ii], a ne spasilac od svih problema. Bog je sveprisutan u našem životu, vidi svaki korak, svaki pad i svaki udarac. Tješi nas kada boli i potiče da pokušamo ponovno. Jedino tako možemo rasti i razvijati se.
Na taj način sazrijevamo u zrelu, odraslu osobu koja preuzima odgovornost za vlastiti život. Odrasli dio u nama ne očekuje Boga kao čudotvorca, niti ga okrivljuje za životne okolnosti. Odrasli je svjestan da život uključuje probleme i padove, te da razvoj uključuje bol.
Odrasli doživljava Boga kao Prisutnog i Moćnog. On jest Svemogući, ali Njegov prioritet nisu čuda i rješavanje naših problema, već moj osobni rast i razvoj. Traženje puta u vlastitu snagu. Jer jedino na taj način sazrijevamo u odraslu, odgovornu, snažnu osobu. Bog nas na tom putu prati, poput roditelja, sa velikom pažnjom i ljubavlju i ostaje uz nas u svim situacijama kroz koje moramo proći na putu rasta. Čuje svaki naš vapaj, suosjeća s našom boli, no potiče nas da ustrajemo i raduje se svakom našem uspjehu.
Zato mogu reći da je Bog stalni pratitelj na našem životnom putu. Bog više nije samo Roditelj koji štiti, nego Suradnik i Suostvaritelj našega života. S njim zajedno učimo hodati kroz naše padove i izazove. Možda u odrasloj dobi naš odnos s Bogom podsjeća više na bračno partnerstvo, nego na odnos roditelja i djeteta.
„Ljubav je kada činiš da drugi pored tebe raste“[iii]. Vjerujem da Bog upravo tako ljubi čovjeka – dopuštajući nam da uz njegovu prisutnost, otkrivamo svoju snagu, učimo i sazrijevamo na putu života.
Perina Bebić, dipl. theol.
Edukantica transakcijske analize
Savjetodavna terapeutkinja pod supervizijom
📧 [email protected] | [email protected]
🌐 ljubavlijeci.hr
[1] Pojam iz transakcijske analize: iracionalno, dječje vjerovanje da naše misli, želje ili ponašanje imaju moć izravno utjecati na stvarnost, čak i kada nema stvarne uzročno-posljedične veze.
[2] Iz 10,14
[i] Vidi: https://mrezerijeci.com/osnovni-koncepti-transakcijske-analize/
[ii] Isto
[iii] Citat sa moje web stranice
Photo by Marc-Olivier Jodoin on Unsplash
