U prošloj kolumni pisala sam o skriptu i skriptnim obrascima mišljenja, osjećanja i ponašanja koji nas ometaju u zdravom i željenom funkcioniranju, a koji potječu iz ranog djetinjstva[i]. Danas nastavljamo s pitanjem: kako si možemo pomoći?
U transakcijskoj analizi (TA) tijekom vremena razvio se koncept tzv. reroditeljevanja (reparenting)[1]. Najpoznatija po tom pristupu bila je Kateksis škola, koja je doslovno usvajala odrasle osobe s težim poremećajima ličnosti, vraćala ih regresijom u ego stanje Djeteta, dok su se terapeuti prema njima odnosili kao roditelji, nudeći nove, adekvatne reakcije na ponašanja koja proizlaze iz Djeteta.
Primjerice, ako bi osoba ispoljila snažan ispad ljutnje zbog nezadovoljene primarne potrebe, terapeut u ulozi roditelja imao je priliku reagirati na nov način: vidjeti potrebu, validirati je i na nju primjereno odgovoriti. Na taj su se način u mozgu stvarala i umrežavala nova, pozitivna iskustva, što je postupno mijenjalo odnos osobe prema sebi i posljedično tome, njezina ponašanja.
Slično se događa i u suvremenoj psihoterapiji. U odnosu terapeut – klijent, kroz proces reroditeljevanja terapeut simbolički „preuzima ulogu roditelja“ tako što prepoznaje klijentove potrebe i na njih odgovara na drugačiji način, često suprotan onome koji je klijent doživljavao u odnosu sa svojim roditeljima.
Ako, primjerice, terapeut uoči da klijent ima nezadovoljenu primarnu potrebu za sigurnošću jer je odrastao uz nestabilne ili disfunkcionalne roditelje te razvio ambivalentnu privrženost, terapijski se rad usmjerava na stvaranje atmosfere sigurnosti. Time klijent stječe novo iskustvo koje postupno mijenja osjećaj nesigurnosti u osjećaj sigurnosti. Naglasak je upravo na novom iskustvu: kao što je stari obrazac nastao iz loših iskustava, tako i novo iskustvo stvara nove obrasce mišljenja, osjećanja i ponašanja. To je svrha reroditeljevanja.
Ako ne idemo na terapiju, novo iskustvo nam može pružiti partner ili prijatelj. No što ako nemamo osobu s kapacitetom za takvu vrstu odnosa? Kako si tada možemo pomoći sami?
Tu dolazimo do metode samoroditeljevanja (self-reparenting)[2].
U prethodnoj kolumni objasnila sam kako ego stanje Roditelj ima dva polariteta: pozitivni, tzv. Njegujući roditelj, i negativni, tzv. Kritički roditelj. Cilj samoroditeljevanja jest naučiti prepoznavati trenutke u kojima je u nama aktivan Kritički roditelj koji sabotira pozitivnu sliku o nama samima.
Kritički roditelj razvio se iz negativnih iskustava u odnosu s našim stvarnim roditeljima. Svako neprihvaćanje nas kao osobe, svako neprepoznavanje naših stvarnih potreba te svako verbalno, emocionalno ili fizičko kažnjavanje dijete je tumačilo na isti način: sa mnom nešto nije u redu. Što je takvih iskustava bilo više, to se snažnije stvarala negativna slika o sebi.
Zato mnoge odrasle osobe osjećaju duboko nezadovoljstvo sobom, ne cijene se i ne poštuju, sklone su samodestruktivnim ponašanjima (ovisnostima i slično), depresivnim stanjima ili, s druge strane, razvijaju pretjeranu samozaljubljenost, narcizam, aroganciju i bahatost. No i to je samo druga strana iste medalje – dubok osjećaj nevrijednosti i neljubavi prema sebi.
Vjerujem da nas je Gospodin stvorio savršene. On je Savršen[3] i ne može stvoriti ništa manje savršeno od sebe samoga. Vjerujem da nas je stvorio iz Sebe koji je ljubav, te da su ljubav i pripadnost naše prirodno okruženje i naša bit. Ukoliko nismo bili odgajani u savršenoj ljubavi, utoliko smo ranjeni na području te iste ljubavi. Gospodin zapovijeda: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom (uzet ću slobodu i prevesti: tijelom). Zatim dodaje: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe[4]. Kako ćemo ljubiti bližnjega ako ne ljubimo sebe? Prema toj zapovijedi ispada da bližnjega možemo ljubiti samo onoliko koliko ljubimo sebe.
Mi kršćani to često zaboravljamo. Mnogi na uštrb sebe žele činiti drugima dobro. Ne iz slobode, nego iz potrebe adaptiranog Djeteta da se osjeti dobrim i prihvaćenim. Poruka koju smo usvojili glasi: roditelji me vole kada sam dobar i kada činim dobro, a ne zato što postojim i što sam njihovo dijete. Tako učimo uvjetovanu ljubav.
Tu istu logiku često nesvjesno prenosimo i na Boga: Bog će me voljeti ako sam dobar, ako ga slušam, ako vršim njegove zapovijedi. Da, Bog želi da činimo dobro, ali ne iz moranja, nego iz htijenja, iz ljubavi. Bog čini dobro jer voli, a ne zato što mora. Ljubav ga je potaknula da preda svoj život, a ne obveza.
Vjerujem da smo stvoreni za isto. Ako nas je Bog stvorio za ljubav, dao nam je i kapacitet za nju. Sposobni smo ljubiti Boga, bližnjega, ali i sebe. No to ne ide bez ljubavi prema samima sebi. Bog voli sebe; da ne voli, njegov život ne bi završio trijumfalnom pobjedom nad zlom -uskrsnućem.
Vratimo se samoroditeljevanju. Ako smo ranjeni na području ljubavi prema sebi, kako to promijeniti? Je li dovoljno pročitati Sveto pismo, razumjeti zapovijed ljubavi i reći sebi: od danas ću se voljeti?
Moje osobno iskustvo, kao i iskustvo rada s klijentima, pokazuje da najčešće nije. Ne tvrdim da se čuda ne događaju. Bog može odgovoriti na iskrenu molitvu i u trenutku promijeniti naš odnos prema sebi. No ako se to ne dogodi, ako se ne događa, radom na sebi promjena je ipak moguća[ii]. Ljubav prema sebi može rasti, a time se mijenja i naš odnos prema drugima.
Kako?
Prvo, važno je primjećivati i osvještavati situacije u kojima upadamo u skriptna, neželjena ponašanja.[iii] Što se tada dogodilo? Zašto se odjednom osjećam ovako? Zašto sam planula i izgovorila riječi koje nisam htjela? Zašto sam se povukla iz razgovora? Zašto me autoriteti i javni nastupi toliko plaše?
Sve ono čime nismo zadovoljni potrebno je primijetiti, osvijestiti, osjetiti, razumjeti i najvažnije, prihvatiti bez osuđivanja.[5] To znači priznati da se ponašam na način koji mi se ne sviđa, ali i da to ponašanje ima svoje razloge. To znači početi gledati sebe sa znatiželjom i povjerenjem da je negdje u prošlosti došlo do ranjavanja te da je Dijete u nama osmislilo način preživljavanja primjeren dječjem razumijevanju svijeta.
Često nismo odgovorni za ono što nam se dogodilo u djetinjstvu, ali jesmo odgovorni za ono što možemo učiniti sada, u odrasloj dobi. Odgovorni smo popravljati stvari. Možemo se žaliti da nismo odgovorni za grijeh Adama i Eve, ali od žaljenja nema koristi. Vrednuje se ono što činimo s datostima koje su nam dane. Isus nam je u tome primjer: nimalo nije bio odgovoran za grijeh Adama i Eve, pa ipak je uzeo na sebe ne samo njihov, već i grijehe cijelog ljudskog roda kako bi nam ponovno otvorio vrata raja – svijet savršene ljubavi.
Drugo, jednako važno je promatrati sebe s velikom dozom empatije. Empatija je ključ koji našu situaciju mijenja iz samoodbacivanja u prihvaćanje. Empatija je ključ iscjeljenja.
Posebno volim način molitve svete Terezije Avilske: Mira que te mira. Tj. budi pred Gospodinom i gledaj kako te On gleda[6]. Terezija je očito voljela sebe te je zamišljala kako je Bog gleda sa ljubavlju. Na taj način ljubav se prelijeva u nas, osim duhovno i psihološki u smislu roditeljevanja. U toj molitvi, Bog postaje naš roditelj, no važno je kakav roditelj? Ako ga gledamo sa strahom, bojeći se osude, tada se rana odbacivanja u nama samo produbljuje i moramo se truditi sve više i više kako bismo „odobrovoljili“ Gospodina našom dobrotom. Drugim riječima, kupujemo ljubav. Ljubav se ne može kupiti, ljubav je besplatna. Ljubav možemo primiti tako što vjerujemo da nam je darovana, tako što joj se otvaramo, tako što joj dopustimo da nam se približi… Često na psihološkoj razini tu imamo problem. Nismo iskusili istinsku ljubav i ne znamo primiti. Nije nam to „prirodno“. Metoda samoroditeljevanja otvara put i za primanje božanske ljubavi.
Što znači gledati sebe sa empatijom? Sigurno ne znači samosažalijevati se. Samosažalijevanje zatvara put promjene. Empatija[7] se definira kao sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi i primjerenog reagiranja na te emocije. Imati empatiju prema nekom znači da se možemo „staviti u njegove cipele“, odnosno da možemo zamisliti kako bismo se mi osjećali da smo u istoj situaciji. U samoroditeljevanju smo mi osoba koja je potrebita empatije i koja daje empatiju. Kao da se možemo odvojiti od samih sebe i sebe i svoju situaciju gledati tuđim očima, očima nekoga tko ima veliku ljubav, strpljenje i razumijevanje za mene. Postajemo sebi Njegujući roditelj, koji je pun strpljenja, razumijevanja i prihvaćanja sebe ma kakvi bili. To je ono što terapeut čini u terapiji. To je ono što su nam roditelji možda propustili dati. I to je ono što sada možemo dati sami sebi.
To ne znači opravdavati svako ponašanje. Ako smo nekoga povrijedili, i dalje je riječ o grijehu koji traži ispriku i ispovijed. No znači da kroz osvještavanje možemo proći bez samoponištavanja. Možemo preuzeti odgovornost, razumjeti odakle ponašanje dolazi, oprostiti sebi i krenuti ispočetka s nadom.
Empatično prihvaćanje sebe ovdje i sada događa se bez nasilnog pokušaja promjene, jer bi takav pokušaj na psihološkoj razini značio neprihvaćanje i odbacivanje sebe. Umjesto toga, riječ je o promatranju sebe sa znatiželjom i ljubavlju te nastojanju da, bez osuđivanja, razumijem zašto radim to što radim. Upravo takav stav stvara prostor u kojem se promjena događa spontano. Zdrav odnos prema sebi rađa zdrav odnos prema drugima i zdravije društvo.
O tome kako Bog može postati naš Njegujući, empatični roditelj, pisat ću više u idućoj kolumni. Također ću ponuditi konkretne metode kontemplacije i molitve koje mogu produbiti taj odnos, kao i načine na koje druge osobe naše kršćanske duhovnosti mogu postati važan faktor u procesu našeg iscjeljenja.
Perina Bebić, dipl. theol,
edukantica transakcijske analize, savjetodavni terapeut
📧 [email protected] | [email protected]
🌐 ljubavlijeci.hr
[1] I. Stjuart i V. Džons, Savremena transakciona analiza, Psihopolis, 2011., Novi Sad, str. 407, Kateksis škola
[2] James M. Self Reparenting: Theory and Process. Transactional Analysis Bulletin. 1974;4(3):32-39. doi:10.1177/036215377400400307
[3] Mt 5,48: „Budite savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski“
[4] Mt 22, 34-40
[5] Iv 3,17: „Ta Bog nije poslao svog Sina u svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. „
[6] „Ako možeš, zadrži se u tome da gledaš Njega koji te gleda;…“ Knjiga života svete Terezije Avilske (poglavlje 13, br. 22)
[7] empatija (em- + -patija), u psihologiji, 1) kognitivno razumijevanje čuvstava i položaja druge osobe (npr. situacije u kojoj se nalazi, patnje koju podnosi, ugroženosti koju doživljava); 2) emocionalno uživljavanje u osjećaje druge osobe. To uživljavanje omogućava gledanje svijeta »njezinim očima«, što je posebice važno tijekom psihologijsko savjetovanja
i psihoterapije; Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 11.12.2025. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/empatija>
[i] Vidi prethodni članak: https://mrezerijeci.com/osnovni-koncepti-transakcijske-analize/
[ii] S obzirom da je naš odnos sa Gospodinom u Bibliji prikazan kao odnos roditelja i djeteta, vjerujem da se Bog prema nama i odnosi kao roditelj prema svojoj djeci: dijete ne napreduje ako roditelj sve čini za njega. Mora mu dozvoliti da sam traži i utire put prema ostvarenju samoga sebe. Mora mu dozvoliti i greške na tom putu.
[iii] Vidi prethodni članak: https://mrezerijeci.com/osnovni-koncepti-transakcijske-analize/
Photo by Kelli McClintock on Unsplash
