U prošlom članku pisala sam o metodi reroditeljevanja i samoroditeljevanja, koja smanjuje utjecaj Kritičnog roditelja i u nama gradi Njegujućeg, iznimno važan čimbenik u procesu iscjeljenja.[i]
Ovdje ću navesti konkretne metode i načine kršćanske molitve i meditacije koje mogu biti od velike pomoći na putu prema većoj i istinskijoj ljubavi prema sebi.
Već sam spomenula metodu svete Terezije Avilske: mira que te mira[1] – gledaj kako te gleda. Terezija bi stajala pred Gospodinom, bilo u mašti bilo pred Svetohraništem, i prepuštala se Božjem pogledu, kao da se sunča na njegovu pogledu. Dobro je uzeti određeno vrijeme, deset, petnaest minuta ili više. Misli imaju sklonost bježati u druge teme, no važno je ostati u miru i stalno se vraćati istoj slici: tu sam pred Gospodinom i On me gleda s ljubavlju. Bitno je imati stav da me Gospodin gleda blago, empatično, s puno ljubavi, možda čak i obožavanja.
Zašto je taj stav važan? Zato što je malo dijete upravo to trebalo primati od svojih roditelja. Sjetite se dojenčeta koje komunicira s osobom koja mu tepa. Sjetite se izraza našeg lica dok gledamo malo dijete. To je izraz čiste radosti, ljubavi, blagosti, nježnosti i obožavanja. Dijete koje još ne komunicira verbalno upija naš stav i osjeća se dobro, ugodno, sigurno i prihvaćeno. Osjeća se vrijedno i voljeno. Prima poruku: voljen sam i prihvaćen, došao sam na dobro mjesto, život je dobar, svijet je dobar. U njegovu umu umrežavaju se poruke prihvaćenosti i ljubavi.
Nažalost, negativne poruke roditelja psihološki su znatno snažnije i ostavljaju dublji trag u našoj duši i mozgu. Negdje sam pročitala tvrdnju da je za jednu kritiku potrebno čak sedam pohvala kako bi se osoba vratila u pozitivno emocionalno stanje. Iako ta informacija vjerojatno nije doslovno točna, jasno prenosi poruku o snažnom utjecaju negativnog, bilo verbalnog ili neverbalnog, roditeljskog govora na naš doživljaj sebe.
Bolesti, roditeljska iscrpljenost, odsutnost, a kod nekih i emocionalno ili verbalno nasilje, umrežili su negativne poruke koje često dominiraju u nama, a da ih nismo ni svjesni. One su dio Kritičnog roditelja. U metodi kontemplacije doslovno se mijenjaju sinapse u našem mozgu: stare, negativne zamjenjuju se novima, pozitivnima. Na taj se način mijenja i doživljaj samoga sebe.
Otac i majka najjače su emotivne figure našega razvoja. Ostaju u nama i kada ostarimo ili ih više nema. U metodi meditacije Nebeski Otac i Majka BDM mogu zamijeniti naše nesavršene roditelje i popraviti naše emocionalno i psihološko stanje.
Osim metode svete Terezije Avilske, Nebeskog Oca možemo zamisliti na više načina. Možemo koristiti biblijske tekstove, primjerice susret Mojsija i Jahve u gorućem grmu, susret izgubljenog sina i Oca, ili jednostavno zamisliti prijestolje na kojem sjedi Bog Otac. Možemo uprizoriti scenu i sebe vidjeti u njoj, u položaju koji nam odgovara, u toplom i prisnom razgovoru, u osjećaju Boga koji nas grli, tetoši, sluša, gleda i prihvaća. Možda klečimo pred njim, a on se saginje i grli me. Možda mu, poput djeteta, jednostavno sjednem u krilo i privinem se uz njegove grudi. Možda me drži za ruku i vodi kroz prekrasne pejzaže ili kroz situacije kojih se bojim.
Ono što je važno i iznimno korisno jest da osjećaj prihvaćenosti i ugode osjetimo u svome tijelu. To znači da se iz glave spustimo u tjelesni osjećaj koji budi slika koju zamišljamo, kao da se to događa sada i ovdje, te to zaista i osjećamo. Dobro je ostati što dulje u tom dobrom osjećaju. Na taj način stvara se novo iskustvo. Za naše tijelo to postaje stvarnost i ostaje zabilježeno negdje u nama[2]. Mi vjernici to možemo lako prihvatiti jer nam je jasno da je Bog s nama ovdje i sada. Način na koji ga zamišljamo nije presudan; važno je da je iskustvo pozitivno i ugodno.
Ako nam je iz bilo kojeg razloga nedostajala majčinska ljubav, ako je majka bila emocionalno nedostupna, depresivna ili je prerano umrla, slika Nebeske Majke može nam biti od velike pomoći. Znamo da imamo Nebesku Majku, da se ona brine za nas, da nas zagovara i moli za nas. Često joj se utječemo, molimo Zdravo Marije i krunicu, no mnogi ipak ostaju zakinuti za iskustvo njezinog blagoslova. Ostaju udaljeni i ne mogu primiti. I ovdje nam metoda djelatne mašte[3] može pomoći da joj se približimo kako bi nas iscijelila.
Na sličan način kao što sam opisala susret s Nebeskim Ocem, možemo zamisliti susret s Nebeskom Majkom. Povezati se sa sobom i osjetiti ono što nam je potrebno. Ako nam je u životu nedostajalo zagrljaja, možemo se zamisliti u Majčinu zagrljaju. Ako smo kao dojenče imali iskustvo nedostupne majke, dobro je sebe zamisliti u toj fazi i osjetiti ugodu Majčinih grudi. Ako nam je nedostajalo da nas netko vidi i čuje, možemo s njom razgovarati, voditi stvarni razgovor i zamišljati je kako nas prati s pažnjom i ljubavlju. I krunicu možemo moliti na način da je uprisutnimo, da vidimo ili osjetimo da je ona sada ovdje. I opet naglašavam iznimno važan dio: osjetiti u tijelu ugodu dok smo u njezinoj prisutnosti.
Slično možemo činiti s bilo kojim nebeskim likom: s Isusom kao bratom, prijateljem, Učiteljem, Gospodinom. U bilo kojoj sceni Svetoga pisma možemo biti uz njega, odnosno dopustiti da on bude uz nas – ovdje i sada, uza me ili preda mnom. Naglašavam: On je prisutan kao onaj koji želi biti uz mene, On prvi. On mene poziva, On mene želi. Ne trebam vapiti za njim jer je On već ovdje i prije nego to poželim ili zamislim.
Velika promjena u mom odnosu prema Gospodinu dogodila se kada sam shvatila da je Gospodin na križu visio zaista radi mene. Zamišljala sam da u tom trenutku misli na mene i daje svoj život zbog mene. Nisam ja tu radi njega i njegove žrtve koju naravno štujem, nego je On tu radi mene i moga dobra. Previše smo usmjereni na ono što mi možemo/moramo dati Bogu, a premalo na ono što je On prvi dao nama. Kada se u narodu kaže da je netko spreman dati svoju krv za tebe, zaboravljamo da je Isus to doista, doslovno i učinio – za nas, za mene osobno. To je iznimno snažna činjenica naše vjere koje često nismo dovoljno svjesni.
Poput djeteta, možemo dopustiti i prihvatiti da Gospodin za nas čini sve. Mi ne trebamo činiti ništa – samo primati. Tu se događaju velike stvari. Tu počinjemo dublje razumijevati velika otajstva naše vjere. Počinjemo primati Božju ljubav i tjelesno osjetiti to primanje. I Božja se Riječ utjelovila[4] – u našoj duhovnosti često premalo uvažavamo činjenicu da smo i tjelesna bića. Tijelo je snažan mehanizam i moćan alat iscjeljenja.
Bessel van der Kolk u svojoj poznatoj knjizi Tijelo pamti sve[5] piše kako je svaki doživljaj – i lijep i traumatski – zapisan u našem tijelu te da se trauma najbolje liječi upravo kroz tijelo. U tom smislu, oživljavanje dobrih starih tjelesnih iskustava, kao i stvaranje novih, pomaže organizmu da se osjeća bolje. To možemo nazvati utjelovljenim iskustvom, koje ostaje zapisano u nama. Što imamo više pozitivnih i dobrih iskustava, to se bolje osjećamo. Kada molitva postane tjelesno iskustvo, ona donosi veliki plod.
Osobu Duha Svetoga osobito je prikladno osjetiti kao da nas obavija, poput stihova iz pjesme: Tvoj Duh me ovija kao plašt. Dobro je osjetiti sigurnost obavijenosti Duhom Svetim. Pomaže se umotati u dekicu kako bi tijelo što jasnije osjetilo toplinu i ugodu, jer, ponovno naglašavam, iz glave se treba spustiti u tijelo. Dobro je ostati neko vrijeme u tom osjećaju i doživjeti Duha Svetoga pod blagom težinom dekice.
Disanje je osobito korisna metoda. Sjećam se patera Smiljana iz susreta zajednice Magnificat koji je često govorio: „Dišite Duha Svetoga.“ Upravo to – biti svjestan da dišemo Duha Svetoga. Možemo ga zamisliti i kao boju: toplu crvenu ili narančastu, duhovno ljubičastu ili prozračno plavu poput neba. Sve to zamišljanje čini doživljaj stvarnijim. Ključ je opet u tjelesnom doživljaju. Duboko dišem tako da se udah spusti u donji dio trbuha, širi se cijelim tijelom i donosi ugodu širenja Duha Svetoga mojim tijelom. Mogu zamišljati kako ulazi u svaku poru moga bića, u svaku stanicu, i donosi joj blagoslov.
Ako su vam anđeli čuvari bliski, sve navedeno možete primijeniti i na njih. Osjetiti njihovu stalnu prisutnost i zaštitu, osjetiti kako vas „zakriljuju svojim krilima[6]“. Pročitajte psalam 91u kojem Gospodin šalje anđela da bude prisutan u životu Mesije. Isus je primao konkretnu pomoć anđela. Sveto pismo kaže da su se u Getsemanskom vrtu anđeli spustili, bili prisutni i hrabrili ga, kao i nakon kušnji u pustinji.[7]. Psalam 91 ne odnosi se samo na Mesiju, nego na svako Božje dijete. Mi smo djeca Božja[8] i sve se rečeno u potpunosti odnosi i na nas. Cijeli psalam možemo čitati tako da osvijestimo kako se to događa sada i ovdje, možemo ga uprizoriti u mašti i osjetiti u tijelu te tako izvući dublju korist od molitve nego samim čitanjem.
Ako ste bliski sa svetim Josipom ili bilo kojim svecem ili sveticom, uzmite ih za prijatelja i prijateljujte s njima u svojoj mašti. Pretvorite to u molitvu.
Sve su ovo istine naše kršćanske vjere. U psihologiji je poznata metoda vizualizacije, no ona može biti i opasna ako se odvojimo od stvarnosti. Kao kršćani ne riskiramo, za nas je to prava stvarnost, jednako stvarna kao i ovaj trenutak dok pišem ove retke. Naši zaštitnici prisutni su kad god ih zazovemo[9].
Perina Bebić, dipl. theol,
edukantica transakcijske analize, savjetodavni terapeut
📧 [email protected] | [email protected]
🌐 ljubavlijeci.hr
[1] „Ako možeš, zadrži se u tome da gledaš Njega koji te gleda;…“ Knjiga života svete Terezije Avilske (poglavlje 13, br. 22)
[2] Bessel Van der Kolk: Tijelo bilježi sve, Geromar, 2023., Sveta Nedjelja
[3] Sveti Ignacije Loyolski: Duhovne vježbe, Zagreb, 2014, Primjena pet osjetila br.121 -126. i dr.
[4] „I Riječ je tijelom postala “ Iv 1,14
[5] Bessel Van der Kolk: Tijelo bilježi sve, Geromar, 2023., Sveta Nedjelja
[6] Ps 91, 4
[7] Lk 22, 43 kao i Mt 4,11
[8] 1 Iv 3,1
[9] Pnz 4,7
[i] https://mrezerijeci.com/reroditeljevanje-i-samoroditeljevanje-kako-postati-vlastiti-roditelj/
Photo by Christian Harb on Unsplash
