Želja mi je kratko se predstaviti na početku kolumne. Diplomirana sam teologinja i radim kao vjeroučiteljica u školi 19 godina. No osim poziva učitelja, oduvijek sam u sebi osjećala poziv pomaganja ljudima – poziv psihoterapeuta. Završila sam studij transakcijske analize, pravac u psihoterapiji, i trenutno sam supervizant – radim kao savjetodavna terapeutkinja pod supervizijom.
Cilj kolumne je objediniti znanja iz oba područja: psihoterapije i duhovnosti. Još je pokojni prof. Ivančić[1] tvrdio da je čovjek duh, duša i tijelo. U najnovije vrijeme psihoterapijske škole upravo nastoje objediniti sve tri dimenzije čovjeka. Budući da sam vjeroučiteljica s bogatim iskustvom rada na tom području, kao i s bogatim iskustvom traženja vlastite duhovnosti, smatram se kompetentnom za spajanje upravo ta dva područja. Osim toga, pohađam i studij tjelesno bazirane psihoterapije, jer suvremeni psihološki uvidi tvrde da je trauma ponajprije locirana u tijelu.
Duh, duša i tijelo čine cjelovit pogled na čovjeka, i bez sve tri stvarnosti teško je pomoći čovjeku na putu ozdravljenja.
Kolumna se zove Osobni razvoj, a tekstovi su usmjereni na osvještavanje našeg sustava zvanog čovjek – odnosa prema samome sebi, bližnjima i Bogu. Cilj je rast. Podnaslov kolumne je Ljubav liječi jer iz mog iskustva traženja vlastitog napretka i pomoći kod nekih problema, nakon što sam upisala studij psihoterapije, pročitala stotine knjiga iz tog područja te poslušala stotine predavanja i podcasta vrhunskih stručnjaka iz različitih pravaca, došla sam do zaključka da je ljubav ključ svega. Zbog nedostatka ljubavi nastaju povrede, a suprotno tome, ljubav unesena u proces terapije i odnos ljubavi prema samome sebi donosi iscjeljenje.
Izvor ljubavi je Bog. Biblija i teologija nas uče da smo stvoreni na Božju sliku, iz Božje odluke i želje. Bog je savršen i ne može stvoriti ništa manje savršeno od samoga sebe. Bog je ljubav i ne može stvoriti ništa, a da u to nije utkao samu svoju bit – ljubav. Možemo reći da smo stvoreni savršeni, sa savršenom slikom sebe i savršenim osjećajem prema samome sebi. No psihološki problemi nastaju zbog novih iskustava – iskustava nesavršene ljubavi, ponajprije roditeljske, a zatim i ljubavi drugih važnih ljudi u našem životu: šire obitelji, učitelja, prijatelja i drugih.
Ti odnosi često su daleko od ljubavi – mogu biti odnosi velikog povrjeđivanja i nanošenja zla djetetu. No i dobri roditelji, sa svojim najboljim namjerama, često su izvor povrjeđivanja. Nesavršeni i grješni kakvi jesmo, u procesu odgoja nesvjesno nanosimo povrede novom biću. Dijete svaki nedostatak savršene skrbi i ljubavi tumači porukom: „Nešto nije u redu sa mnom.“ Shodno tome, njegova se psiha počinje oblikovati nesavršeno tj. ranjeno.
Rad na sebi znači osvještavanje rana nastalih u djetinjstvu i povratak izvoru – Ljubavi. Rad je moguć i na duhovnom i na psihološkom području. No mnogi ljudi u svom traženju izlaza iz problema preskaču psihološku dimenziju čovjeka, a to nije prirodan put.
Duh je iznad psihe, to je treća dimenzija čovjeka. Dijete je najprije tjelesno biće, ono još nema razvijenu psihu. Sve što osjeća, osjeća kroz svoje tijelo. I samu ljubav poima ponajprije kao brigu za svoje elementarne potrebe: zadovoljavanje gladi, suhoće, tjelesne bliskosti s bićem kojem je povjereno. Osjećaj sigurnosti gradi kroz zadovoljenje osnovnih egzistencijalnih potreba. Ukoliko toga nema ili je manjkavo, u njemu se razvija ranjeni psihološki dio koji se postepeno formira.
Sam Duh postoji od početka i temelj je bića, no nedostatak zadovoljavanja osnovnih, primarnih potreba udaljava nas od vlastitog duha, kao i od Duha čiji smo dio – Božjeg Duha.
Odrasli mogu doseći spoznaje iz duhovnosti, mogu doseći visoka duhovna iskustva i „razumjeti“, a da na psihološkom području ostanu zaglavljeni u nekoj fazi iz djetinjstva te time i dalje nanose bol sebi i drugima. Upadaju u situacije koje ih izbacuju iz ravnoteže, u kojima gube kontrolu i povrjeđuju i sebe i druge. Kaju se i ispovijedaju za svoje grijehe, no oni se i dalje ponavljaju. Problem je često u psihološkom dijelu čovjeka, a postoje metode koje mu mogu pomoći – time se bavi psihoterapija, koja doslovno znači liječenje duše (psihe)[2].
Ne kažem da se duhovnim putem ne može osloboditi nekih problema – znamo da Bog može i ponekad čini čuda. Jedna od definicije čuda je da je to izvanredan, neprirodan slijed događaja[3]. No to je više iznimka nego pravilo. Osobno vjerujem da Bog čini čuda tek onda kada čovjek pomoć ne može pronaći ili primiti prirodnim putem. Sve što možeš sam – učini sam. Kada su ljudski resursi iscrpljeni i pomoći više nema, tada Bog uskače.
Vjernici često traže čudo prije nego iscrpe sve ljudske oblike pomoći. Često je to zato što se bojimo otvaranja i dijeljenja svojih rana s drugom osobom. Također, lakše je moliti za čudo nego se suočiti sa samim sobom. No put boli je put učenja, stoga Bog često ne poseže za čudima.
Smatram da je čovjek biće zajedništva. Rane nastaju u odnosima i zacjeljuju se u odnosima. Kvalitetni bračni i obiteljski odnosi najbolje su mjesto zacjeljivanja rana. Također, razne zajednice, osobito zajednice vjernika, mjesta su gdje jedni druge podržavamo i time iscjeljujemo. Psihoterapija je također odnos koji iscjeljuje. To je rad na odnosu i kroz odnos.
Zaključno, kolumna ima za cilj osvještavati psihološki razvoj čovjeka, prepoznati moguće probleme i zastoje te predstaviti metode i alate za osobni rast i razvoj. Povezivat ću znanja i iskustva iz sva tri područja čovjeka: tijela, psihe i duha – sve u cilju osobnog razvoja.
Perina Bebić, dipl. theol,
supervizant transakcijske analize, savjetodavni terapeut
https://ljubavlijeci.hr/
[email protected]
[email protected]
[1] „Čovjek se sastoji od, uvjetno rečeno, tri dijela. Od tijela koje je vegetativni život, psihe koja mu daje nagon i osjećaje, doživljaje i reakcije te od duhovne duše. To je treća ljudska dimenzija koja nas osposobljava za osobni život, besmrtnost, razlikovanje dobra od zla, za intelektualni i intuitivni život, slobodu, kreativnost, religioznost, karakter, vjeru, komunikaciju s Velikostvoriteljem. Izvor: https://www.ruka.hr/savjet-i-pomoc/hagioterapija-iscjeljenje-duse/
[2] psiha (grč. ψυχή: duša), duševno stanje, skup mentalnih funkcija koje omogućuju prijelaz od percepcije činjenica prema apstraktnomu. Zastarjeli naziv kojim su stari Grci označavali dušu. U književnosti, sinonim za duševne pojave ili psihično. Izvor: https://www.enciklopedija.hr/
[3]„U filozofiji se … čudo odnosi na prirodne pojave, odn. na ono što nije u skladu s njima…“ Izvor: https://www.enciklopedija.hr/
Photo by Sage Friedman on Unsplash
