Oduvijek je tu potreba prikazati te. Tvoje slike su dolazile i odlazile s odrastanjem vjere. Tko je Bog? Koja je slika najsadržajnija? Koja slika govori najviše o tebi?
Kad su Isusa donijeli u Hram prikazati ga, samo ga je dvoje ljudi prepoznalo. Oboje starci. Šimun i Ana. Tog dana Hram je bio pun vjernika. Hodočasnika. Nepregledno mnoštvo molitelja i onih koji prinose žrtve.
Kad je Bog ušao u svoj Hram prepoznali su ga starci. Želiš li mi reći kako čovjek mora ostarjeti kako bi na kraju shvatio tko je Bog? Ne može li se i ranije u životu otkriti nešto o tebi?
Prikazivanje Boga još uvijek ne znači kako ga poznajem. Mogu ga sebi prikazati na gotovo bezbroj načina. Nekad je netko sunce smatrao bogom, ili mjesec, ili neku životinju ili neko stablo. Imam potrebu prikazati te samom sebi u slikama. Znao sam misliti kako je trenutna slika koju sam stvorio ona prava, jedina i jedinstvena. Više nema i neće biti drugih slika.
Ali, kao da se slike Boga rađaju, sazrijevaju i na kraju umiru zajedno s vjerom koja se rađa, raste i čiji elementi umiru i zamjenjuju ih novi. Pismo za Šimuna kaže kako je bio pobožan, bogobojazan i svaki dan je molio u Hramu.
Biti pobožan za mene znači biti ponizan pred tobom i dopustiti da se neke pogrešne slike koje sam stvorio o tebi izbrišu i nestanu, i da njihovo mjesto zauzmu nove slike koje su bliže tebi i drugom čovjeku.
I biti bogobojazan za mene znači ne plašiti se obrisanih slika o Bogu za koje sam vjerovao da su jedine i nema drugih. Biti bogobojazan za mene znači dopustiti tebi da tako djeluješ na mene i mijenjaš me iznutra i izvana kako bih mogao primiti u sebe novu sliku o tebi.
I svaki dan moliti Hramu možda je i najvažnija oznaka vjere koja neprestano raste. Molitva dokida neke stare slike o Bogu ili ih ispravlja ili daje nove koje su bliže onoj istini o tebi kojom mi govoriš o sebi u Pismima i u mojoj savjesti.
Koja slika najviše govori o tebi? Ne mislim da su to kipovi, umjetničke slike, prikazi. Oni imaju svoju svrhu kao sredstva koja donekle pomažu da se ti i ja približimo jedan drugom. Ali, nijedan me kip ili slika ne mogu približiti tebi tako da bih rekao kako se nalaziš u tom kipu ili ovoj slici.
Kroz jednu drugu sliku sam najbliže tebi i kroz tu sliku susrećem i dodirujem Boga. Ona slika koja najviše govori o tebi, čiji si ti sadržaj jest drugi čovjek. Ako sam ja slika Božja, on i ona je to još više. I baš za tu sliku prisutnog Boga koji hoda, govori, smije se, plače, biva ljutitim i sretnim sam ujedno i najviše slijep.
Nije lijepo uništiti kip ili sliku koja prikazuje sveto, prikazuje Boga. Ali, već poodavno ne uznemirujem se što se tvoja slika uništava i ubija u tisućama ljudi. I to se događa gotovo svaki dan.
Jedino su te Šimun i Ana prepoznali od tolikih štovatelja i molitelja u Hramu. Pismo kaže kako je Duh Sveti rekao Šimunu da neće vidjeti smrti dok ne vidi Boga, a i nadahnuo je Anu da u trenutku tvog ulaska u Hram poda tebi hvalu i slavu.
Ono što je rečeno Šimunu i Ani bilo je kako ćeš doći kao čovjek. I neka ne gledaju lijepo hramsko stupovlje, neka ne gledaju zlatne svijećnjake i bogate izvezene zastore. Neka ne gledaju monumentalnost Hrama i zidova.
Neka gledaju čovjeka. Neka gledaju njegovo lice. Oči. Tijelo. Kretanje i hodanje. Neka gledaju čovjeka. Jedan od tih ljudi koji će doći u Hram bit će sam Bog. Ne njegova slika, statuta, kip, resa i natpis. To će biti čovjek i ličit će na druge ljude. Neće na njemu biti ljepote i sjaja kako bi se mogao od drugih razlikovati. I zato će biti teško prepoznati ga. Trebat će čekati. Dugo. Jako dugo. Trebat će moliti. Dugo. Jako dugo. Sve do duboke starosti. I možda tad čovjek prepozna Boga.
U kojoj slici ima najviše Boga? U drugom čovjeku. I teško ga je prepoznati. Nekad skoro pa nemoguće. Treba biti pobožan, bogobojazan i moliti u Hramu. Učiti se kako Bog dolazi u drugom čovjeku, slici za koju sam odavno izgleda potpuno slijep i bez očiju. Nigdje ga drugo nema tako snažno kao u drugom čovjeku, a ja ga u njemu ne vidim. I sve su moje slike o Bogu krive. Sve one u kojima nikad nije bilo mjesta za drugog čovjeka koji Boga nosi u sebi.
Možda ću te prepoznati u starosti. Možda ću tad kao i Šimun podignuti ruke prema nebu, ali neću izreći hvalu, nego moliti oproštenje.
Sad otpuštaš slugu svoga gospodaru, i oprosti mi što te tako dugo nisam prepoznavao u drugom čovjeku, a samo ti i ja znamo koliko si mi često takav dolazio i navraćao kako bi me izliječio od loših i iskrivljenih slika o tebi.
doc. dr. sc. Oliver Jurišić
