Danas nastavljamo s novim člankom našeg suradnika Jerka Župe o Ivanu Krstitelju. Prvi dio možete pronaći OVDJE, a njegovu kolumnu „Izvan klupa“ OVDJE. Pogledajmo zajedno što nam moderna znanost govori o zemnim ostatcima ovog „najvećeg rođenog od žene“ (Lk 7,28).
___________________________________________________________________________
Kosti govore
U svijetu postoji dosta svetih relikvija, pa tako i onih koje se pripisuju sv. Ivanu Krstitelju. Jedna od poznatijih je njegova lubanja koja se čuva u francuskom gradu Amiensu. Priča počinje 1206.g. povratkom križara Wallona de Sartona koji se vratio iz 4. križarskog rata i sa sobom donio ništa manje nego lubanju sv. Ivana Krstitelja. To je bio povod da se u gradu od 20 000 stanovnika napravi, u to vrijeme, tako velika katedrala da je cijeli grad mogao stati u nju. I sve to radi jedne lubanje. Više od osamsto godina hodočasničke tradicije donijelo je gradu procvat na svakom području. No, kako nikada nije provedena znanstven, DNK-a, analiza lubanje, ostaje otvoreno pitanje njezinog podrijetla i starosti.
Čini se da će mnoge relikvije ostati bez te znanstvene, koliko je to moguće, analize koja bi objektivno potvrdila njihovu starost i podrijetlo. Činjenica da se većina pojavila u Srednjem vijeku opravdano izaziva sumnju. No, relikvije s otoka Svetog Ivana mogle bi dobiti znanstvenu potvrdu. Nađene su ispod oltara prastare crkve, zakopane samo par stotina godina nakon Ivanove smrti, imaju netaknut arheološki kontekst i to iz vremena kada nije bilo sumnjive trgovine relikvijama.
Tim specijalista izdojio je uzorke iz kostiju i zuba pronađenih u kamenom relikvijaru. Njihov cilj bio je odrediti DNK-a profil i starost kostiju. Da bi dobili pouzdane rezultate morali su uzeti dovoljno za analizu, ali i paziti da ne oštete strukturu i vanjski izgled ostataka.
Arheologija relikvijama daje priču, relikvijari okvir, a znanost provjeru priče. U Muzeju nacionalne povijesti u Sofiji tim znanstvenika istraživao je podrijetlo kamenog relikvijara. Grebanjem površine veće kutije uzimaju uzorke kamena za analizu. Odmah uočavaju da je riječ o jedinstvenoj vrsti mramora, vjerojatno s jednog od otoka u Egejskom moru.
Nakon toga uzimaju uzorke s manjeg relikvijara, onog s natpisom te otkrivaju da je to tuf, mekana vulkanska stijena koja se može naći u određenim dijelovima južne Turske. Najvjerojatnije iz Kapadokije, područja na raskrižju između Europe i Svete Zemlje. Oba ta područja nalaze se na trgovačkim putevima, kopnenim i morskim, prema prijestolnici Istočnog rimskog carstva, Konstantinopolu od kojega je Sozopol bio udaljen oko 160 kilometara.
Kako bi istražili moguću povezanost relikvijara s Konstantinopolom, prof. Popkonstantinov i prof. Rosina Kostova, stručnjakinja za ranu arheologiju, proučavali su dizajn relikvijara te utvrdili da se radi o djelu vještog majstora iz neke ugledne radionice, vjerojatno iz Konstantinopola. To pak upućuje na to da je bio naručen od bogatije osobe iz tog vremena jer je, kao takav, dostojno trebao poslužiti čuvanju važnih relikvija.
U lokalnoj bolnici skenirali su sve pronađene fragment pomoću najmodernije tehnologije i napravili 3D sliku svake kosti koje se pregledali forenzični antropolozi. Prijelomi i oštećenja su upućivali da je netko kosti namjerno razlomio nakon smrti sv. Ivana pa ih vjerojatno razdijelio ili želio uništiti. Svakako, ove relikvije imaju detaljnu povijesnu i znanstvenu pozadinu. No, najvažnija su bila istraživanja starosti pomoću datiranja ugljikom-14 kao i DNK-a analiza.
Oxford i Kopenhagen
Na sveučilištu u Oxfordu dr. Thomas Higham, stručnjak u datiranju ugljikom-14, imao je na raspolaganju samo nekoliko miligrama materijala iz triju pronađenih dijelova kostiju. Najprije se kiselinom odvaja materijal za obradu, protein, od kostiju. Ako nema dovoljno proteina, nema ni analize. To bi bio kraj istraživanja. Destiliranje tekućine trajalo je dva dana, a prva dva uzorka nisu dala nikakav rezultat. Nasreću, treći uzorak je bio bolji. Materijal je stavljen u akceleratorski spektometar pri brzini od oko 80 milijuna km/h kako bi se odredila starost proteina. Može se upotrijebiti samo jedan put. Postupak traje 25 minuta.
Rezultat je bio: materijal je star 1958 godina, plus-minus 30 godina. Dakle, gotovo 2000 godina. Negdje između 5. i 75.g poslije Krista. Rezultat koji je analiza pokazala precizira godinu 30-tu poslije Krista kao najvjerojatniju godinu smrti osobe čije su kosti analizirane.
Arheologija i karbonsko datiranje potvrđuju starost kostiju, a lokalitet i ime otoka kao potvrđuju povijesni kontinuitet vjerovanja da je, zaista, riječ o relikvijama sv. Ivana Krstitelja.
DNK-a analiza provedena je na sveučilištu u Kopenhagenu. Sva tri uzorka pokazala su mnoga podudaranja s Y-kromosomom što upućuje na mušku osobu. Uspjeli su izvući cijeli mitohondrijski niz i iz zuba i iz kostiju. Ostaje da analiza potvrdi pitanje podrijetla.
Nakon nekoliko tjedana izvlačenja DNK-a iz veoma raspadnutih uzoraka, stručnjaci koji su radili analizu, prof. Eske Willerslev i dr. Hannes Schroeder objavili su rezultate koji pokazuju pozicije 1, 8, 8, što određuju haplo-grupu J1C2. Dakle, svi mitohondrijski nizovi iz svih kostiju odgovaraju teoriji da kosti dolaze od jednog pojedinca, a taj niz vrlo je čest na Bliskom istoku.
Zaključak
Konačno se može potvrditi vjerovanje da bi kosti zaista mogle pripadati sv. Ivanu Krstitelju. Kako na kostima ne piše ime, znanstveno se ne može sa 100%-tom sigurnošću reći da je to Ivan, ali ništa znanstveno ne proturječi toj tvrdnji, a to je rijetkost u ovakvim slučajevima. Ivan je dao svoju glavu za istinu. Nije se bojao ni vlasti, ni sile, ni smrti. Pa sam je Isus rekao: „Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja!“ (Mt 11, 11-15)
Nego, jesmo li mi spremni dati život za onoga koji je rekao: „Ego sum Via, Veritas et Vita.“ ?
Jerko Župa
