Drugi vatikanski koncil ne pruža sustavnu i objedinjenu sliku o Crkvi, već pokušava spojiti i međusobno povezati nekoliko različitih eklezioloških polazišta i predodžaba o Crkvi, ali za većinu autora, ipak, središnja ideja vodilja koncilske ekleziologije je communio. Taj pojam u sebi ujedinjuje različite razine značenja. Walter Kasper razlikuje četiri razine: communio kao trinitarno zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga, communio kao sudioništvo u Božjem životu po riječi i sakramentu, communio kao međusobno zajedništvo mjesnih Crkava, communio kao communio fidelium, zajedništvo vjernika (1). Značenje pojma communio moglo bi biti i druženje (2), a to upućuje na bit ljubavi i smisao zajedništva – drugi. Odnosno zajedništvo se ostvaruje u ljubavi, a bit ljubavi je uvijek drugi. Govoreći da je Crkva zajednica najprije moramo staviti zajedništvo Crkve u odnosu na Boga. U tom kontekstu Crkva je otajstvo zajedništva s troosobnim Bogom i zajedništvo svih krštenika s Isusom Kristom (3). To zajedništvo s Kristom nije apstraktno nego se ostvaruje uvijek u sastajanju koje tvori zajednicu, gdje zajedništvo postaje vidljivo i tvarno (4). Odnosno, kao što se spasenjski karakter Crkve treba konkretizirati ne samo obredno u euharistiji nego i u solidariziranju s nemoćnima, tako se i zajedništvo s Kristom treba konkretizirati u zajedništvu s braćom ljudima. Uz pojam zajedništva vezano je i ravnopravnije artikuliranje odnosa između različitih crkvenih službi, zvanja i poslanja (5).
Smiljana Rendić (6) (1926.-1994.) – katolička novinarka i književnica te istaknuta vjernica laikinja nije bila teologinja pa kod nje ne pronalazimo teološke formulacije kad govori o communio ekleziologiji. Međutim, dobro je razumjela što je Koncil htio reći s pojmom communio. Smatrala je da je prijašnja privatna pobožnost u misi oslabila u vjernicima osjećanje zajednice, osjećaj međusobne povezanosti kao i povezanost s općinstvom svetih te o tome kaže: „Još prije nego nam je jedna revolucija proglasila da je vjera ‘privatna’ stvar, mi smo sami od svoje vjere učinili ‘privatnu’ stvar, ogradili se u samoću pred Bogom, izgubili osjećaj Crkve, zajednice braće. Otkupljeni istom žrtvom, usmjereni prema Bogu po istom Kristu, mi kao da smo u ‘privatnoj’ molitvi smetnuli s uma da jesmo, da moramo biti dio općinstva svetih, sakramentalno sjedinjenih sa svim dušama u milosti (7).“ Držala je da koncilska liturgijska reforma želi dovesti do eklezijalnog smisla katolicizma sadržanog u Kristovoj riječi: „Vidio si svoga brata, vidio si svoga Boga“, sačuvanoj izvan evanđelja u tradiciji Crkve. Tomu pomaže i narodni jezik i kolektivna molitva u misi, koji predstavljaju početak novoga duhovnog života (kako reče papa Pavao VI.) i moliti više ne znači samo iskazivati Bogu svoje osjećanje i misli, nego razumjeti i poistovjetiti se s istim osjećajima i mislima cijele zajednice.
Znala je da se od kršćana ne traži jednoumlje nego jednodušnost, odnosno da budu jednoga Duha, da treba težiti suradnji i suodgovnornosti u raznolikosti gdje će svaki pojedinac zadržati svoju individualnost, koju će u slobodi darovati drugome za njegov razvitak (8). Međutim, upozoravala je da se prava zajednica stvara „od odgovornih ljudi, ne tek od ovaca kojima se opsjenarski ponavlja: ‘vi ste Crkva’, ali koje u toj Crkvi moraju i dalje ostati nijeme i pokorne ovce (9).“ Upozoravala je, također, da naglašavanje komunitarizma nikako ne bi smjelo oslabiti osobnu duhovnost, i pogodovati rastu religioznog oduševljenja na štetu vjerske formacije. Zazirala je od prevelikog povjerenja u čovjeka i premalog računanja s činjenicom da grijeh u čovjeku još strahovito traje i deformira i najbolje nakane.
Za Smiljanu Rendić koncilska reforma nije uspjela jer nije ostvarena „komunitarna Crkva“. Za to odgovornim drži pogrešne interpretacije koncilskih tekstova i pokušaje njihove primjene. „Koncil je naglasio komunitarnost Crkve, to jest življenje crkvenog zajedništva. Ali to se ne može ostvariti bez radikalnog obraćenja svih članova Crkve, a u prvom redu onih koji tu reformu propovijedaju (10).“ Rendić je zamišljala Crkvu kao zajedništvo, a ono se ispunja u ostvarenju ljubavi na svim razinama crkvenoga života, kako bi Bonaventura Duda kazao: „Crkva-ekklesia svodi se na ljubav-agape, a ona se živi upravo u zajedništvu-koinonia-communio (11).“ Znala je da ljude treba susretati s ljubavlju i osjetljivošću za njihove potrebe, solidarizirati se s najsiromašnijima, promicati ljudskost, ljudska prava, pravednost i mir. Za Rendić je Crkva, uistinu, ljubav življena u zajedništvu. Međutim, bila je svjesna ljudske ograničenosti, slabosti i grješnosti.
(1) Usp. Walter Kasper, Trajno značenje Drugoga vatikanskog sabora za Crkvu, Crkva u svijetu (1996.) 1, 11-12.
(2) Usp. Bonaventura Duda, Koncilske teme, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1992., 159.
(3) Usp. Nediljko Ante Ančić, Na koncilskom putu, Crkva u svijetu, Split, 2003., 23.
(4) Usp. Anđelko Domazet, Ekleziološki temelji plurazlima u Crkvi, Bogoslovska smotra 73 (2003.) 2-3, 296.; usp. Ivan Dugančić, Kakvu je zajednicu vjernika želio Isus, Bogoslovska smotra 60 (1990.) 1-2, 78.(5) Usp. Anđelko Domazet, O sakramentalnom razumijevanju Crkve u Lumen gentium, u: Nikola Bižaca – Mladen Parlov (pr.), Recepcija Drugog vatikanskog sabora s posebnim osvrtom na Crkvu u Hrvata, Crkva u svijetu, Split, 2014., 165.
(6) Smiljana Rendić (1926.-1994.), hrvatska je katolička novinarka, književnica, vatikanistica, prevoditeljica, polemičarka, judaistkinja i dugogodišnja suradnica Glasa Koncila. Autorica je nekoliko knjiga, stotine objavljenih članaka u crkvenom i svjetovnom tisku, a očuvana je njezina obilna korespondencija s (nad)biskupima, urednicima tiskovina, profesorima teologije, novinarskim kolegama te ostalim crkvenim i svjetovnim osobama. Pisma, koja spominjemo u ovom članku, autorica članka ima u svojem osobnom arhivu, u kojem se nalazi više od 500 faksimilnih kopija korespondencije Smiljane Rendić. Pisma je prikupila iz različitih arhiva i privatnih zbirki osobâ kojima je Rendić slala svoja pisma te iz njezine ostavštine u kojoj se nalazi sva njezina korespondencija, a koja je arhivirana u Arhivu Zagrebačke nadbiskupije. Vidi: S. BURILOVIĆ CRNOV, Smiljana Rendić: katolička novinarka i pratiteljica Drugoga vatikanskog sabora, Sveučilište u Splitu, Katolički bogoslovni fakultet, Doktorska disertacija iz fundamentalne teologije, Split, 2019. 550.
(7) Vjera Marini (Smiljana Rendić), Vidio si svoga brata, vidio si svoga Boga, Marija 3 (1965.) 5, 227. Isti tekst objavila je u Bakarskim zvonima 3 (1965.) 2, 4.
(8) Usp. Nediljko Ante Ančić, Na koncilskome putu, 37.
(9) Pismo Smiljane Rendić Vladimiru Pavliniću, 31. 7. 1972., 5.
(10) Pismo Smiljane Rendić Vladimiru Pavliniću, 13. 8. 1972., 3.
(11) Bonaventura Duda, Koncilske teme, 161.
doc. dr. sc. Silvana Burilović Crnov
