Rat koji je Hrvatsku pogodio početkom devedesetih godina prošloga stoljeća veoma je utjecao na misao istaknutoga vjernika laika Željka Mardešića (1933.-2003.), mnogima znana pod pseudonimom Jakov Jukić, koji je svojim tekstovima obilježio desetljeća pokoncilske katoličke misli u Hrvata. Iako su ga smatrali sociologom religije i, suvremenije rečeno, religiologom, njegova je misao primarno pastoralnoteološka: kako kršćanin treba razumijevati svijet, uklapati se u nj i mijenjati ga iznutra vlastitim svjedočanstvom vjere?
Mardešićev prvi interes bio je Drugi vatikanski koncil i koncilske mijene te pitanje odnosa Crkve i religije prema modernomu svijetu. To je prepoznatljivo u njegovih sedam knjiga, u više od sto trideset znanstvenih studija, i u više od 250 napisa u revijama, tjednim i dnevnim tiskovinama. Bio je čovjek dijaloga, pomirenja i susreta. Fenomenu rata Mardešić je posvetio jednu svoju knjigu Svjedočanstva o mirotvorstvu. No o ratu je govorio i u drugim prilikama. Rat je za njega neupitni događaj mržnje, a kao vjernik posebno je na nju osjetljiv.
Rat je za Mardešića još strašnija stvarnost kada ga se poveže s religijom, koju se tom prilikom zloupotrebljava za poticanje na mržnju i neprijateljska raspoloženja.(1) Primjer za takav čin Mardešić nalazi kod sve tri velike monoteističke religije. U židovstvu su to bili sveti ratovi, koji su bili i zamišljeni kao jedan religijski obred, u kršćanstvu su to bili križarski ratovi i ratovi protiv Indiosa, a kod muslimana je riječ o Džihadu. Svi ovi slučajevi za Mardešića su izdaja vlastite religije. Mardešić u svojim analizama poistovjećuje svete i vjerske ratove, ističući da se mogu sociološki protumačiti kao istovjetne onima koji karakteriziraju primitivne narode.
Međutim, s pravom se pitamo može li se teološki izjednačiti sveti i vjerski rat? Božo Lujić kaže da je u svetom ratu prisutan sam Bog, odnosno da on čak i preko rata aktivno djeluje u povijesti, ili, drugim riječima, da sveti rat nije ničiji do li Jahvin rat. Ukoliko imamo na umu da vjerski rat vodi određeni vladar u ime Boga, onda do ovoga poistovjećivanja nikako ne smije doći. Ovu biblijsku perspektivu valjalo bi trajno imati pred očima, posebice kada se promatra i spominje ratove u židovsko-kršćanskom kontekstu. Jer i preko rata je Bog prisutan u povijesti. Odnosno, Bog je i ratove imao u vidu prilikom promišljanja i planiranja povijesti spasenja. Zato se „rat u biblijskoj hermeneutici shvaća kao nužna povijesna pojava, o kojoj Jahve kao Bog, narod kao cjelina, ali i pojedinac, moraju ozbiljno voditi računa. Od najranijih početaka rat je bio uključen u teološku interpretaciju biblijske hermeneutike jer je predstavljao iskonski topos iskustva Jahvine opredijeljenosti za pravdu i pravo na vrlo konkretan način, a s druge strane iskustva tako zauzetog Boga predstavljala bi i prva vjerska iskustva iz perspektive naroda.“ (2)
Izdaju kršćanstva Mardešić, nadalje, vidi i u stvaranju teorije o pravednom ratu, gdje se prema njegovom mišljenju pokušava ništa drugo do li opravdati sudjelovanje kršćana u različitim ratovima.(3) A kršćanstvo je upravo služenje i promicanje mira. Konstitucija Gaudium et spes u br. 79 decidirano tvrdi da je potrebno obuzdati nečovještvo rata, ali također ističe i pravo na zakonitu obranu. U skladu s tim, složit ćemo se s Jurom Perišićem da Mardešićevu idealističku sliku o ratu i miru nije moguće u potpunosti prihvatiti. „Čovjek se mora braniti. Pa ako sebe slučajno i ne želi, onda je dužan braniti svoga bližnjega. Čak i religija ovo potonje zahtjeva, tako da ju je zbog toga, u konačnici, i nemoguće odvojiti od stanja rata. Ma koliko god to zvučalo blasfemično i koliko god se Mardešić to trudio učiniti. Jer, istina je da ona čovjeku ipak nalaže kako se i u takvom ekstremnom slučaju treba i mora ponašati.“(4)
Činjenica je da je čovjekova povijest nezamisliva bez rata. Iako ga se moralno uvijek mora negativno okarakterizirati, budući je zlo u sebi, on je nažalost u svijetu trajno prisutan. Svjedoci smo zla sadašnjih ratova, primjerice na Bliskom istoku, ili rata između Rusije i Ukrajine. Zbog te činjenice Mardešićeva kritika teorije o pravednom ratu postaje neosnovana. Iako postoji mogućnost, kako tvrdi Perišić, da se teoriju o pravednom ratu promatra kao naknadno opravdanje kršćanskih ratova, ipak nema drugog načina da se u tom zaista moralno negativnom stanju barem donekle sačuva moralnost čovjekova ponašanja. „Uostalom, i sam pacifizam se do sada uvijek pokazivao – a veoma je izgledno da će tako biti i u buduće – kao ništa drugo nego nedosanjana utopija. Osim toga, ponekad se i on pretvara u moralno negativan čin, jer kršćanska dužnost, kako smo već ukazali, nalaže zaštitu onih koji su napadnuti. Vlastiti život, naime, za mir imamo pravo žrtvovati, ali nemamo pravo to učiniti sa životom svoga brata. Tako se pokazuje da je pacifizam po sebi gotovo nemoguć. Naime, on kao zahtjev zasigurno mora postojati i za njim trajno valja ići, posebno u vremenu u kojem totalni rat svojim ABC oružjem u sekundi može progutati cjelokupni život nekog područja.“(5) Međutim, njegovom ostvarenju prethode brojne poteškoće, a prva i najvažnija je postojanje oružja. Dakle, prvi preduvjet bio bi razoružanje, koje opet ne smije ugroziti sigurnost države. A to se događa kada određene zemlje sebi daju za pravo posjedovati neke vrste oružja, kao što je primjerice atomsko, dok istodobno to brane drugim narodima. Cilj u svakom slučaju uvijek treba biti: izbjegavanje rata. On će se ostvariti tek kada svi odluče više ne ratovati. Nažalost, vidljivo je da se tome cilju još nismo zaputili.
Spomenut ćemo još jednu označnicu ratova a to je pamćenje zla. Mardešićev odgovor na to je poziv na čišćenje pamćenja. Utemeljenje tog čišćenja nalazi se, najprije, u Drugom vatikanskom koncilu, a onda i u nekim svijetlim kršćanskim primjerima, među kojima je za Mardešića na prvome mjestu papa Ivan Pavao II. Svakako možemo u tom vidu istaknuti pozive pape Franje na čišćenje pamćenja, pri tome ne misleći na nužnost zaborava, već na pamćenje koje nije zlopamćenje, kako to zgodno netko reče. S čišćenjem pamćenja dolazi do opraštanja, a konačni cilj je uspostava mira na zemlji. Kršćanstvo, kao i religije općenito, odgovorno je za mir, jer tek tada ono svjedoči o svojoj moći opraštanja i ljubljenja neprijatelja.
(1) Usp. Jakov JUKIĆ, Političke religije i novo mirotvorstvo, Crkva u svijetu 33 (1998.), 4, str. 408-415, ovdje 410.
(2) Usp. Božo LUJIĆ, Od Boga ratnika do Boga sveobuhvatne ljubavi, u: Ivan Grubišić (ur.), Konfesije i rat, Zbornik radova Međunarodnog znanstvenog skupa, Knjižnica “Dijalog”, Split, 1995., str. 74.
(3) Usp. Jakov JUKIĆ, Rat i protiv-rat u monoteističkim religijama, Obnovljeni život 49 (1994.), 3-4, str. 361.-384., ovdje 366.
(4) Jure PERIŠIĆ, Odnos Crkve prema svijetu. Interpretacija i aktualizacija temeljnih načela Drugog vatikanskog sabora o odnosu Crkve prema svijetu u djelima Željka Mardešića i Bone Zvonimira Šagija, Doktorska disertacija, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2017., 150.
(5) Isto.
dr. sc. Silvana Burilović Crnov
