O Blaženoj Djevici Mariji dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium govori u svom posljednjem osmom poglavlju (br. 52-69). U sastavljanju te sheme sudjelovao je hrvatski teolog fra Karlo Balić, član teološke komisije Koncila. Ona govori o ulozi BDM u ekonomiji spasenja, gdje se opisuje njezin odnos s Isusom Kristom. Navodi se njezina povezanost s Crkvom pod dva vida: uzročnosti i uzornosti. Osvrće se i na štovanje BDM u Crkvi dajući smjernice za današnje doba. U zaključku se Mariju oslikava kao znak sigurne nade i utjehe Božjem narodu, kojemu je predvodnica, a pod ekumenskim vidom i vjernica oko koje će se okupiti svi u jednoj Crkvi (1). Koncil želi reći, ističe dr. M. Parlov, da u „Mariji Crkva već ima ostvaren početak svoje buduće proslave, tj. u Mariji je već prisutna eshatološka ostvarenost, ono konačno prema kojem je Crkva usmjerena i u čijoj se službi nalazi. Marija na nebo uznesena ima vrijednost eshatološkog znaka za čitavi narod Božji koji se nalazi na putu prema danu Gospodnjem; taj znak nudi sigurnost, nadu i utjehu da će se na čitavom tijelu Crkve ostvariti ono što se je već ostvarilo ne samo u Glavi Kristu, nego i u jednom od najizvrsnihih udova, u Majci Crkve. A ondje gdje je Majka pozvana su biti i njezina djeca.” (2)
Vrijedno je navesti misli katoličke novinarke i književnice Smiljane Rendić koja je o BDM piše: „Mirjam, Djevica iz Nazareta, omogućila je svojim punim i svjesnim pristankom (‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj’) da po njezinu božanskom materinstvu postane čovjekom Sin Božji koji je – Bog i Čovjek u jednoj Osobi – jedini mogao žrtvom Svoga života uspostaviti pobunom narušeni sklad između Boga i čovjeka i sakramentom krštenja otvoriti svakom čovjeku mogućnost sjedinjenja s Bogom, izvorom života i smislom postojanja: s Onim koji jedini jest sam po Sebi, i po kojemu postoji sve što postoji.” (3) Naziva je nazaretskom Djevicom koja pristankom na božansku riječ, postaje Isusova majka, i prihvaćajući Božju spasiteljsku volju svim srcem i nezapriječena nikakvim grijehom posvećuje se kao Gospodinova službenica osobi i djelu svoga Sina, pod Njim i s Njime po Božjoj milosti služi misteriju otkupljenja (usp. LG 56). Osvrćući se na rečenicu jednoga svećenika o Mariji: „Bila je Majka Božja, ali o tome nije govorila“, Smiljana pojašnjava da Marijina šutnja „zadržava svoj sakramentalni smisao u svakom vremenu. I, kao svaki sakramenat, i ta je šutnja pomoć: pomoć čovjeku“. (4) Ta šutnja, naime, znači neizmjerno povjerenje u Boga i vijest da Njemu dugujemo sve svoje dobro i sve darove kojima smo obdareni. Marijina šutnja je pomoć protiv napasti da smatramo vlastitošću i pravom ono što je samo dar koji nismo odbili. Ove misli posebno nam mogu biti poticaj u milosnom vremenu u kojem se nalazimo, u zajedničkom korizmenom hodu ususret svetkovini Svetog Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije. Josip nas svojom šutnjom poziva da damo prostora prisutnosti Riječi koja je tijelom postala – Isusu. Josipova šutnja nije nijemost, kako papa Franjo reče, to je šutnja ispunjena slušanjem, djelotvorna šutnja, šutnja koja otkriva njegovu duboku nutrinu (5).
doc. dr. sc. Silvana Burilović Crnov
(1) Usp. Rudolf Brajčić, Osmo poglavlje – Blažena Marija Djevica Bogorodica u Otajstvu Krista i Crkve, u: Rudolf Brajčić – Rudolf Koprek (ur.), Komentari dokumenata Drugog vatikanskog sabora – Dogmatska konstitucija o Crkvi II, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb, 1981., 814.
(2) Mladen Parlov, Marija u otajstvu Krista i Crkve, Crkva u svijetu, Split, 2018., 64. Autor u knjizi na odmjeren i teološki utemeljen način izlaže katolički nauk o Mariji, Bogomajci i Djevici, bez grijeha začetoj, na nebo uznesenoj i suradnici svoga Sina u djelu spasenja, te osim toga potiče na zdravu marijansku duhovnost u današnjim okolnostima života.
(3) Vjera Marini (Smiljana Rendić), Mirjam, Bakarska zvona 2 (1964.) 5, 41-44. Smiljana na tim stranicama tumači da stari hebrejski oblik Marijina imena jest Mirjam; ali se to ime u aramejskom narječju kojim se govorilo u Palestini u Kristovo vrijeme nije više tako izgovaralo nego Marjam. Kaže da je promjena izgovora unijela u to ime bitnu promjenu značenja: “Mirjam” i “Marjam”. Značenje imena Mirjam “čini se da u Kristovo vrijeme nije više uopće bilo poznato, a značenje imena Marjam izvodilo se pogrešno. Mislilo se naime da ime Marjam dolazi od aramejske riječi ‘mar(a)’, ‘marz’, koja znači ‘gospodin’; vjerojatno je to tumačenje i uvjetovalo promjenu starog izgovora ‘Mirjam’ u ‘Marjam’. Smatralo se dakle da ime Marjam (koje je poslije dobilo latinski oblik Maria) znači ‘Gospođa’, pa je takvo tumačenje spomenuto i u kometarima svetog Jeronima. Po tom tumačenju bilo bi praktički ispravno poistovjećenje pojma ‘Gospa’ s imenom Djevice. Ali sveti Jeronim, stručnjak za jezik i Pismo Hebreja, znao je i pravo, korijensko značenje imena Marjam.” Smiljana piše kako je Jeronim Marjam preveo kao “Stilla maris” (kap mora) a ne “Stella maris” kako je jedan njegov prepisivač naveo nedovoljno pazeći. Smiljana, također, podsjeća da se ime Mirjam javlja prvi put u Svetom pismu Staroga Zavjeta kao ime Mojsijeve i Aronove sestre. U tom vidu tumači običaj nazivanja djece i imena uzetim iz jezika naroda među kojima su živjeli, što je kod Hebreja nastao već u egipatskom sužanjstvu. Ističe da su novija istraživanja došla do zaključka da je u imenu Mirjam sadržan jedan egipatski korijen “mry”, “mryt”, koji znači “ljubljeni”, “ljubljena”. Njegov bi prvobitni oblik bio “Mryt-Ja(m)”, a božansko ime sadržano u tom obliku je Jah(ve). Po tome bi pravo značenje imena Majke Božje bilo “ona koju ljubi Onaj koji jest”.
(4) Vjera Marini (Smiljana Rendić), …I rečenica je bila kao mogranj, Marija 3 (1965.) 1, 39-40.
(5) Usp. https://ika.hkm.hr/dokumenti/sveti-josip-covjek-sutnje/ (19. 02. 2024.)
