Dobro došli na portal Mreže Riječi
 

Sinoda je dar Duha Svetoga! Sinoda nije klerikalizam! – razgovor s mons. Nikolom Eterovićem, nuncijem u Njemačkoj

Gost TV emisije Splitsko-makarske nadbiskupije „Vidljivi tragovi“ bio je mons. Nikola Eterović, apostolski nuncij u Njemačkoj. Emisija je emitirana u utorak 10. listopada na TV Jadran, dostupna je na YouTube kanalu Splitsko-makarske nadbiskupije, a bit će emitirana na Laudato TV u petak 13. listopada u 16.45 sati.

U razgovoru, koji je vodila Silvana Burilović Crnov, nadbiskup Eterović govori o procesima s kojima se suočava Crkva u Njemačkoj, o promjeni kršćanskog identiteta, o razumijevanju pojma sinodalnosti, o dijalogu teologa s današnjim svijetom, o poziciji kršćana u pluralizaciji u društvu i u pluralizaciji u Crkvi, o ulozi vatikanske diplomacije u svijetu u kojem bijesne ratovi, o porukama trojice zadnjih papa čovjeku današnjice i brojnim drugim pitanjima. Ovdje donosi dijelove toga intervjua.

Na početku razgovora nadbiskup Nikola Eterović ističe da mu je najdraže razdoblje života djetinjstvo. Naime, rođen je u Pučišćima na otoku Braču 1951. Odrastao je u dvanaesteročlanoj katoličkoj obitelji. U Splitu je pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i Teološki fakultet, a studij završio u Rimu doktoratom iz teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana i magisterijem iz crkvenog prava na Papinskom sveučilištu Lateran. Zaređen je za svećenika u katedrali u Hvaru 1977., a za biskupa 1999. Završivši Papinsku crkvenu akademiju, od 1980. je u diplomatskoj službi Svete Stolice. Bio je djelatnik apostolskih nuncijatura u Obali Bjelokosti, u Španjolskoj i u Nikaragvi. Od 1990. do 1999. radio je u Državnom tajništvu Svete Stolice, Odjelu za odnose s državama. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1999. apostolskim nuncijem u Ukrajini, a 2004. glavnim tajnikom Biskupske sinode. Papa Franjo imenovao ga je 2013. apostolskim nuncijem u Njemačkoj. Osim hrvatskog jezika, govori još 6 jezika (hrvatski, talijanski, francuski, španjolski, engleski, ukrajinski, a može se razumijevati na ruskom i poljskom). Autor je više knjiga i članaka iz teologije, prava, povijesti i umjetnosti, na različitim jezicima.

Oče Nadbiskupe, vjerujem da Vam je jedna od zahtjevnijih službi ova sadašnja apostolskog nuncija u Njemačkoj gdje se Crkva suočava s brojnim procesima radikalizacije. U pozdravu jesenskoj općoj skupštini Njemačke biskupske konferencije kazali ste da biblijsku sliku čovječanstva vidite u opasnosti zbog “rodne ideologije”. Naglasili ste da je ta „slika sada zaboravljena u nekim crkvenim krugovima”, a sve više se učvršćuje drugačija, “ponekad i suprotna slika čovjeka i njegove naravi”. Kamo će odvesti taj proces u Njemačkoj?

Da li je najteža to je teško reći. To je zadnja koju obavljam već 10 godina. U mom pozdravnom govoru njemačkim biskupima ima vrlo malo moga osobnog. Uglavnom sam citirao nauk svetog oca Franje koji govori o ideološkom kolonijalizmu pri tom mislim među inim o „gender ideologiji“. Citirao sam njegove poznate stavove iz njegovih dokumenata osobito iz dokumenta „Laudato si“ gdje govori o ekologiji. Prva ekologija govori o poštivanju ljudske naravi. Nećemo dovoljno poštivati prirodu ako ne poštujemo našu narav, onako kako smo primili prema Božjem naumu i Božjem stvaranju. Također sam citirao dokument „Amoris laetitia“. Neki liberalni teolozi citiraju samo jedan dio te apostolske pobudnice a ne i onaj dio koji se odnosi na nove ideologije koje idu na uštrb čovjeka. Moj govor izazvao je brojne pozitivne reakcije ali bilo je i kritika, a kritika je odraz njemačkoga duha što ne mora biti negativno. Trebamo biti kritični i prema onome što smo primili možda i nesvjesno kao ideologiju, osvijestiti se i otkriti ponovno ljepotu Biblije i evanđelja. Jasno, nitko ne zastupa fundamentalističke ideje, ali mi kršćani imamo Tradiciju i temelje naše kršćanske antropologije a prva poglavlja Postanka su vrlo važna. Sjetimo se koliko je papa Ivan Pavao II. inzistirao na tome da Bog stvori muško i žensko na svoju sliku i priliku.

Uveli ste me u drugo pitanje. Izrazili ste nadu da će riječi koje u Svetome pismu opisuju Božju volju da stvori čovjeka na svoju sliku “muško i žensko”, da će ta “duboko kršćanska antropologija” “dati novi zamah” na Svjetskoj sinodi Katoličkih Crkava koja se održava u Rimu. Jesu li se ispunila Vaša nadanja već na ovom prvom dijelu Sinode o sinodalnosti koja se održava upravo ovih dana dok ste Vi u Splitu i Solinu?

To je tek početak, ne znam što će biti ali vjerojatno je da će i to pitanje doći na dnevni red. Nismo protiv dijaloga s ozbiljnom znanošću koja je napravila puno napretka ali potrebno je da se i znanost oslobodi ideologije. Znamo iz različitih lobija koji postoje na međunarodnoj razini, koliko se sveučilišnih profesora boji reći svoje mišljenje o toj temi jer postoje toliki lobiji koji ih kritiziraju pa su neki čak izgubili i radno mjesto zbog toga. A to nije dobro. Zato Crkva treba biti proročki glas i pozivati na razgovor na temelju znanstvenih činjenica. Biblija nije znanstvena knjiga ali daje okvir na temelju kojega možemo razgovarati sa svim drugim ozbiljnim znanstvenicima i o delikatnim problemima današnje civilizacije.

Ono što se događa u Crkvi u Njemačkoj počelo se događati i u Hrvatskoj danas, na hrvatski način. Procesi radikalizacije, radikalna reforma katoličkog identiteta, različiti zahtjevi. Što može učiniti Crkva u Hrvatskoj po tom pitanju?

Ne živim u Hrvatskoj pa nisam pozvan o tome govoriti, ali mislim da Katolička Crkva u svim zemljama treba ostati vjerna Isusu Kristu i otvorena dijalogu sa svim ljudima dobre volje. Moramo imati dijalog i unutar nas samih, s katolicima s raznim tendencijama i znati gdje je srž, a srž je Isus Krist i njegov nauk. Kako ćemo njegov nauk živjeti i prenositi drugima, kojim metodama o tome također trebamo razgovarati. A najbolja metoda je osobno svjedočanstvo za Isusa Krista. Nemati straha posvjedočiti svoje kršćanstvo i u javnom životu. (… primjer njemački političari) Trebamo se odnositi s poštovanjem jedni prema drugima da ne dođe do teške fragmentacije društva. Društvo koje nema zajedničke vrijednosti postaje skup individua koje se ne brinu za opće dobro. O Crkvi u Njemačkoj možemo govoriti kritički ali ona ima silnu društvenu ulogu: koliko katoličkih škola, katoličkih bolnica, caritasa, vrtića, staračkih domova… Koliko pomažu siromašnim crkvama diljem svijeta. To je za divljenje. To je također veliki i teret za Katoličku Crkvu u Njemačkoj. Iako je Njemačka bogata država ne bi mogla zamijeniti sve ono što rade Katolička Crkva i Protestantska Crkva. Primjerice, u Njemačkoj ima više od milijun Ukrajinaca i većina tih izbjeglica smješteni su u katoličkim odnosno protestantskim institucijama.

Drugi dio Sinode o sinodalnosti održat će se sljedeće godine u ovo vrijeme. Što papa Franjo govori o sinodalnosti, što bi ona trebala značiti u Katoličkoj crkvi i kako bi trebala funkcionirati?

To je otvoreno pitanje. Ni sam papa Franjo ne zna točno što je sinodalnost zato je sazvao Sinodu o sinodalnosti. Prema njegovim nastupima, o čemu sam nešto i pisao, može se govoriti pozitivno što je Sinoda: dar Duha Svetoga, dar misije, poslanja, svjedočanstva. To ostaje još malo teoretski. Međutim, postoji i negativni opis što nije Sinoda: klerikalizam, parlamentarizam, formalizam, intelektualizam. Mislim da ne smijemo previše očekivati od ove biskupske sinode. Već bi bilo puno kad bismo otkrili onu sinodalnost koju nam je udijelio Drugi vatikanski sabor. To znači da sva vijeća koja postoje (pastoralno, ekonomsko, prezbitersko, za kulturu…), a nažalost postoje samo formalno, kad bismo ih svi shvatili ozbiljno ne samo biskupi, svećenici, klerici nego i angažirani vjernici laici i kada bi svatko dao svoj doprinos da ona ožive, da kler sluša laike a laici slušaju kler. Da postoji međusobno uvažavanje i dijalog jer svatko od nas ima posebnu karizmu, neki Božji dar. Na primjer, na području društveno-političkih ili ekonomskih znanosti biskupi nisu specijalisti moraju se služiti znanjem i iskustvom vjernika laika jer laici mogu pridonijeti Crkvi da zna bolje upravljati svojim dobrima. To je sinodalnost koja se već sada može izražavati, uvažavati i prakticirati. A ova biskupska sinoda će nam pokazati da se to može raditi još dublje u raznim vidicima i manifestacijama Katoličke Crkve.

Kako je ta tema sinodalnosti prihvaćena u Crkvi u Hrvatskoj? Vjeruju li crkveni lideri potrebu sinodalnosti?

Mislim da moj odgovor može biti pozitivan iako zavisi od raznih sredina. Vidio sam u Pučišćima i na Hvaru da su svećenici animirali ljude da su sudjelovali u raznim anketama. Problem je da se ne umore jer je to dugotrajan proces koji zahtjeva i promjenu mišljenja. Svi se moramo na neki način obratiti i više pozornosti usmjeriti na drugoga. Ako postoji kritika trebamo vidjeti postoji li temelj za to kritičko promišljanje u vezi crkvenog zajedništva.

Ne znam hoćete li se složiti sa mnom. Ne bi li trebalo i kako formirati klerički dio naroda Božjeg za sinodalnu suradnju s vjernicima laicima? Javna je tajna da jedan određeni dio klerika ne voli sinodalnost ili su barem izrazito skeptični glede njegove katoličke prikladnosti. Uz to, klerici do sada nisu bili niti formirani u bogoslovijama ni teoretski ni duhovno a niti praktično za takav način življenja crkvenog zajedništva.

Vi ste dosta kritički to postavili, ja ne bih bio tako kritičan. Možda ima nekih koji nisu otvoreni za suradnju, ali se nadam da je manjina svećenika koji ne uvažavaju laike. Kako može biti svećenik u jednoj župi ako ne surađuje s laicima primjerice i oko materijalne i duhovne izgradnje crkve. Sinoda je sazvana da pojasni što bi sinodalnost trebala značiti za kler (biskupe, svećenike, đakone) a što za vjernike laike. Svi smo pozvani sudjelovati u tome da zajedno otkrijemo ono što će možda teoretski ali i na temelju iskustava Sinoda nama predložiti.

Kako vidite ulogu žene u Crkvi?

Uloga žene je vrlo važna. Papa Franjo to ističe. Da nema žena crkve bi bile poluprazne, možda i više od toga. Žene su u Crkvi vrlo angažirane i kao vjeroučiteljice pa i u Hrvatskoj. Vjerujem da to vrlo savjesno obavljaju. Ima žena koje su angažirane u raznim službama kao i Vi isto.

Kakav bi trebao biti svećenik danas u promijenjenim sociološko-religioznom ozračju s promijenjenim identitetom kršćanina? Nikada nismo imali toliko teologa, ulaze li oni u dijalog s današnjim svijetom?

Lijepo pitanje. Čini mi se da sinodalnost ide u tom smjeru, da ne budemo zatvoreni unutar svojim zidova već da znamo bez straha govoriti sa svim drugim granama znanosti, zato i jest teologija na Sveučilištu. Osobito o etičkim-moralnim pitanjima koja su danas vrlo važna za cijelo društvo ne samo za vjernike, za sve koji se brinu za čovjeka i njegovu budućnost. Sjetimo se samo umjetne inteligencije. Čovjek danas može toliko toga tehnološki napraviti, ali svaki napredak nije uvijek i pozitivan. Znamo da je razvitak tehnologije doveo do atomskih bombi, da se u laboratorijima mogu proizvesti razni mikrobi koji mogu uništiti čovječanstvo. Tehnički napredak mora ići zajedno s dozrijevanjem na etičkom i moralnom polju. Tu teolozi imaju veliku i odgovornu ulogu u društvu.

Možete li nam reći nešto o odnosu Crkve i politike? Kako vidite važnost angažmana kršćana u politici i kulturi? Na koji se način kršćani trebaju postaviti u pluralizaciji u društvu i u pluralizaciji u Crkvi?

Najbolji sustav koji Katolička Crkva danas zastupa je demokratski sustav. Nije savršen ali nemamo boljeg sustava i svi smo pozvani taj demokratski sustav unaprjeđivati. Nekada se demokracija može preokrenuti u svoju protivnost – demokraturu. Prema nauci Drugoga vatikanskog sabora laici tu trebaju osobito dati doprinos. Koncilski nauk je kasnije produbljen u dokumentima crkvenog učiteljstva Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i danas pape Franje. Tu je također mogli bismo reći sinodalni okvir djelovanja Katoličke Crkve u svijetu. Biskupi, svećenici daju okvir nakon što su razgovarali s laicima a onda su laici pozvani biti na prvim linijama ondje gdje rade, nastupaju, pa i u Saboru i drugim institucijama, pozvani su djelovati kao kršćani na izgrađivanju boljega svijeta. Trebaju djelovati kao kršćani prema etičkim- moralnim načelima koja su univerzalna, temeljena na ljudskoj naravi, na dostojanstvu ljudske osobe. Katolička Crkva ne nameće nešto posebno, ima 2000 godina iskustva i zna što je dobro za čovjeka. Odnosno ne zna ona nego zna Isus Krist i kad navješćujemo njegov nauk i kad smo vjerni njegovom nauku onda služimo čovjeku onakav kakav bi trebao biti.

Koja je uloga vatikanske diplomacije danas u pluralnom svijetu, u svijetu u kojem bijesni rat? Nedavno ste objavili knjigu “Tiha moć diplomacije Svete Stolice”.

Sveta Stolica radi sve što može u današnjem kompliciranom i nemirnom svijetu pa i u ovom tragičnom ratu između Rusije i Ukrajine. Sveta Stolica nastoji dati svoj doprinos kako bi se došlo barem do nekog razgovora, do zaustavljanja ratnog sukoba i da se počnu razni i mirovni pregovori. To nije još posredništvo jer Sveta Stolica kao i druge zemlje, subjekti Međunarodnog prava mogu posredovati u jednom sukobu. Rusku invaziju na suverenu i samostalnu državu Ukrajinu, koja je protiv Međunarodnog prava, svi u svijetu koji su dobronamjerni osuđuju. Da bi došlo do medijacije, Sveta Stolica treba biti službeno pozvana od dviju strana (Ukrajine i Rusije) da će prihvatiti posredništvo Svete Stolice. Ni jedna ni druga to još nisu zatražile. Upravo u toj situaciji papa Franjo imenovao je talijanskoga kardinala Mattea Zuppija da pokuša barem humanitarnim načinom omekšati te odnose između agresora i napadnutoga, između Ruske Federacije i Ukrajine. Imalo se nešto uspjeha. Sveta Stolica je posredovala oko razmjene zarobljenika, vojnika. Sad je veoma važno i delikatno pitanje povratak djece koju je Ruska Federacija iz Ukrajine odvela na svoj teritorij. Osobito ako tu djecu traže roditelji. Sveta Stolica smatra da se i preko tih malih koraka može ići u pravom smislu – mira. Ovo je velika tragedija, posebno za Ukrajinu ali i za Europu i cijeli svijet, zato treba puno moliti ali i raditi, osobito se političari trebaju angažirati da se ovo krvoproliće što prije završi.

dr. sc. Silvana Burilović