„Hod za život“ miroljubivi je hod građana u znak potpore svakom rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji. Cilj „Hoda za život“ je skretanje pozornosti na poštivanje svakoga ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Pravo na život temeljno je ljudsko pravo i preduvjet svakog drugog ljudskog i građanskog prava. U Hrvatskoj se taj hod održava od 2016. godine, najčešće kroz svibanj i lipanj. Nasuprot tome hodu koji je „pro life“, ima i onih koji hodaju za „pro choice“, zalažu se za pravo izbora, odnosno za pravo prekida ljudskog života.[1] Pobačaj je ozbiljno moralno-etičko pitanje koje možemo susresti gotovo kod svih naroda koji su nam poznati. Posljednjih nekoliko desetljeća u svijetu se o tom pitanju mnogo raspravlja, ali često se i s njim manipulira u raznim dnevnopolitičkim i kratkoročnim interesima te se tako stvara ozračje u kojem je o samoj stvari veoma teško ozbiljno razmišljati i argumentirano raspravljati.
Kršćanstvo je od svoga početka dalo u tadašnjoj grčko-rimskoj i kasnije europskoj civilizaciji, kvalitativno nov doprinos shvaćanju dostojanstva čovjeka stavljajući naglasak na poštivanje svakog čovjeka bez obzira na položaj, spol, društvenu, materijalnu ili političku moć. Takvo se shvaćanje jednakog dostojanstva i zaštita svakog čovjeka nije odnosilo samo na „slabije“ kategorije ljudi (bolesni, siromasi, stari, robovi, stranci, …), nego i na djecu, rođenu i nerođenu. Zabrana pobačaja ulazi u civilno zakonodavstvo potkraj 4. stoljeća. Može se reći da se od tada štiti nerođeni život skoro posvuda u javnoj svijesti i zakonodavstvu.[2] „Novo razdoblje u odnosu na zakonsko reguliranje pobačaja događa se 1920. godine kada Sovjetski Savez kao prva država legalizira pobačaj u nekim slučajevima. Nakon toga, a posebno iza 2. svjetskog rata legalizaciju pobačaja uz određene ‘indikacije’ prihvaćaju i druge zemlje. Takav razvoj kulminira zakonskim reguliranjem shvaćanja da je pobačaj ‘pravo’ žene, kao što je slučaj i u još uvijek važećem zakonu o pobačaju u Hrvatskoj.“[3]
Velike rasprave o zakonu o pobačaju vodile su se u nekim zemljama, poput u SAD-u u prvoj polovici 70-ih godina 20. stoljeća, u Italiji krajem 70-ih i početkom 80-ih godina, u Njemačkoj i Poljskoj nakon demokratskih promjena 1989. godine. U katoličkoj tradiciji postoji jasna svijest o pobačaju kao prekidu života i s time povezana zabrana pobačaja. O tome govore i noviji crkveni dokumenti koji od Drugoga vatikanskog koncila izričito osuđuju pobačaj, tretiraju ga „teškim zločinom“ i „teškim moralnim neredom“.[4] Činjenica težine grijeha i načina na koji se može doći do oproštenja za kršćane koji sudjeluju u pobačaju svjedoči, također, o ozbiljnosti pobačaja.[5] Među teolozima moralistima postoji jednodušnost u osudi pobačaja kao prekida ljudskog života.[6]
Rezultati istraživanja, koje su 1998. godine proveli G. Črpić i S. Baloban ispitujući stavove građana Hrvatske o pobačaju, pokazuju da na shvaćanje pobačaja velikim dijelom utječe mentalitet u kojem ljudi žive. Velika većina građana Hrvatske, zemlji s većinskim katoličkim stanovništvom, drži da se pobačajem prekida ljudski život, odnosno da je riječ o ubojstvu. S druge strane, većina populacije drži da pobačaj treba ostati kao mogućnost odabira ženama, smatraju ga opravdanim u nekim slučajevima te većinom ne podržavaju zakonsku zabranu istog.[7] Stoga se pitaju kako objasniti takvo razmišljanje u kojem su ljudi svjesni da je pobačaj moralno zlo, njime se prekida život i on ostavlja teške psihičke posljedice, a opet ga ostavljaju kao mogućnost izbora? Zaključuju, da je u tom pitanju, s jedne strane, od velikog značenja znanost, koja u novije doba ima sve više mogućnosti egzaktno ukazati na početke ljudskog života. S druge strane, ističu da je potrebna objektivna, pravodobna i prikladna informacija o pobačaju kako bi prosječni čovjek mogao donijeti ispravan moralni sud.[8]
[1] Usp. S. Baloban – G. Črpić, Pobačaj i mentalitet u društvu, 644. Upućujem na jedan noviji specijalistički rad o „pro life“ i „pro choice“ pokretima vidi: Ljubica Kovač, Pro life inicijative u promicanju moralnih vrijednosti života, Specijalistički rad, Đakovo, 2017. https://repozitorij.djkbf.hr/islandora/object/djkbf:92/preview (16. 4. 2018.).
[2] Usp. S. Baloban – G. Črpić, Pobačaj i mentalitet u društvu, Bogoslovska smotra 68 (1998.) 4, 643-644.
[3] Isto, 644. O problematici pobačaja na hrvatskom jeziku između ostalog vidi: Ivan Fuček, Bračna ljubav, FTI, Zagreb, 1974., 163-203; I. Fuček, Bog, život, ljubav. Traganje za istinom, FTI, Zagreb, 1996., 173-188; Bernard Häring, Kristov Zakon. Slobodni u Kristu, III, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986., 126-133; Tonći Matulić, Pobačaj. Drama savjesti, FTI, Zagreb, 1997.
[4] Usp. Pastoralna konstitucija „Gaudium et spes“ o Crkvi u suvremenom svijetu, Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1970, br. 51, str. 693. Važniji postkoncilski crkveni dokumenti, koji se bave moralnom problematikom, na sličan način govore o pobačaju. Pregled tih izričaja o pobačaju vidi u enciklici: Ivan Pavao II., Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, Kršćanska sadašnjost dokumenti 103, Zagreb 1995., br. 58-63, 103-114.
[5] Zakonik kanonskog prava predviđa za one koji sudjeluju u vršenju pobačaja kaznu izopćenja unaprijed izrečenog. Usp. Zakonik kanonskog prava, Glas Koncila, Zagreb, 1988., kan. 1398., 615. Enciklika „Evangelium vitae“ tumači da je kazna izopćenja u Crkvi „usmjerena na to da potpuno posvijesti težinu određenog grijeha i pospješi odgovarajuće obraćenje i pokoru“. Ivan Pavao II., Evangeium vitae, br. 62., 111.
[6] Poslije Drugoga vatikanskog koncila, osobito nakon enciklike „Humanae vitae“ (1968.), ima među teolozima moralistima onih koji imaju poteškoća s obzirom na neka pitanja spolnoga morala i njegove primjene na konkretni život kršćana. Međutim, pobačaj jednodušno osuđuju kao prekid ljudskog života.
[7] Usp. S. Baloban – G. Črpić, Pobačaj i mentalitet u društvu, 641-654.
[8] Usp. S. Baloban – G. Črpić, Pobačaj i mentalitet u društvu, 653.
doc. dr. sc. Silvana Burilović Crnov
