Predstavljanje apostolskog nagovora pape sv. Pavla VI. o evangelizaciji
Zadatak ovoga rada jest predstaviti apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu Evangelii nuntiandi, sv. Pavla VI.
U prvom dijelu predstaviti ću nagovor sadržajno, a potom dati osvrt na pojedino poglavlje. Nagovor se sastoji od sedam poglavlja uz Uvod i Zaključak. Poglavlja su redom: I. Od Krista navjestitelja evanđelja k Crkvi navjestiteljici, II. Što znači naviještati evanđelje?, III. Sadržaj evangelizacije, IV. Putovi evangelizacije, V. Kome je evanđelje namijenjeno?, VI. Blagovjesnici, VII. Duh evangelizacije. Ova su poglavlja podijeljena u 82 točke.
Iz uvodnog dijela mogu istaknuti tri događaja koja su prethodila pisanju ovoga nagovora:
– prvi je završetak Svete godine u kojoj se nastojalo naviještati Evanđelje svim ljudima, slijedeći Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes kako stoji u broju 1,
– drugi je deseta godišnjica završetka II. vatikanskog sabora i
– treći je godina dana od završetka III. Općeg zasjedanja Sinode biskupa, koja je bila posvećena evangelizaciji.
Prva rečenica dokumenta glasi: „NAVIJEŠTANJE EVANĐELJA ljudima našeg vremena, koji su puni nade a u isto vrijeme pritisnuti strahom i tjeskobom, nesumnjivo je služenje kršćanskoj zajednici, ali i svim ljudima.“[1] Već u prvoj rečenici možemo vidjeti jedan raskorak koji se dogodio od ljudi sedamdesetih godina i današnjih 48 godina kasnije: današnjim ljudima nedostaje i nada. Nažalost sve veće materijalno blagostanje i povećanje materijalne kvalitete života očito je doveo do psiholoških i duhovnih dekadenci u čovjeku. Drugim riječima vidimo da nije za mir, zadovoljstvo i sreću čovjeka dovoljno materijalno blagostanje – činjenice to pokazuju. Zbog toga još više na snazi stoji potreba naviještanja današnjem čovjeku izgubljenom u svijetu hedonizma i prepuštenoga očaju samoga sebe. Opravdanost i potreba naviještanja svim narodima nalazi se u biblijskim tekstovima, gdje se u prvom redu ističe kako je i sam Isus Krist izjavio „da ga je Otac poslao da od grada do grada navješćuje.“[2] Ističu se osim toga Pavlovi tekstovi, Poslanica sv. Petra apostola (1 Kor 9,16), Lukino evanđelje, Matejevo evanđelje, Djela apostolska.
Sada nakon kratkog uvoda i stanja koje je prikazano, a koje nije zavidno kako vidimo u današnje stanje postavlja se pitanje što učiniti, odnosno kako pristupiti današnjem naraštaju? Jedan konkretan naputak naći ćemo u točki 19, gdje papa kaže kako „Crkva treba težiti tome da isprevrne mjerila ljudskog prosuđivanja, ustaljene vrednote, interese, misaona kretanja i životne obrasce koji su unutar ljudskoga roda u suprotnosti s Božjom Riječi i naumom spasenja.“[3] Ne možemo a da nas ovo ne podsjeti na Isusa koji je u Hramu isprevrtao stolove trgovcima, jer su poremetili svojim djelovanjem sustave vrijednosti. Upravo su na to pozvani današnji katolici, na načine koji su primjereni okolnostima i okruženju u kojem živimo, unijeti revoluciju Evanđelja, ili šire – revoluciju naviještanjem Božje riječi. Na taj način može se vratiti nada koju je današnji čovjek izgubio. Različiti su načini naviještanja, a od inih ovdje bih želio spomenuti važnost životnog svjedočanstva. Papa kaže da je to prvi korak, najprije naviještati bez riječi. „Takvim svjedočanstvom bez riječi kršćani u srcima onih koji ih vide kako žive neodvojivo izazivaju pitanje: Zašto su oni takvi? Zašto provode takav život? Što ih – ili tko ih nadahnjuje? Zašto su među nama?“[4] Ovdje ću spomenuti jednu izvanrednu personu, američkog katoličkog psihologa i obiteljskog psihoterapeuta, koji upravo to u uvodnom dijelu knjige Parenting with Grace postavlja pitanje: kada bi televizijska ekipa snimala reality show u vašem domu, po čemu bi gledatelji shvatili da ste katolici (osim po molitvi i umjetninama na zidu)?[5] Nakon toga dolazi i neophodnost izričitog navještaja, pa možemo reći da su to kao dvije kružnice koje u prostoru u kojem se međusobno preklapaju čine cjelinu. Zatim dolazimo do elemenata evangelizacije, a čine ju: „obnova čovječanstva, svjedočenje, izričiti navještaj, pristanak srca, ulazak u zajednicu, primanje znakova, apostolsko djelovanje.“[6]
U trećem poglavlju istaknuti ću da papa Pavao VI. spominje također nešto što je u današnjem teološkom govoru, često i propovijedima palo u drugi plan, a to je „propovijedanje o tajni zla i djelotvornoj težnji dobru“.[7] Nažalost dobro se je prisjetiti da je zlo itekako prisutno kako ono ima svoj krajnji cilj uzeti ljudsku dušu za cijelu vječnost, kako je ono daleko lukavije i mudrije od nas ljudi i bori se svim raspoloživim sredstvima kako bi nas zavelo. Zato nam Crkva daje oružje kojim se trebamo aktivno boriti, a to su sakramenti, po kojima Krist živi i djeluje(!) u Crkvi.
Što se tiče putova evangelizacije, ovdje se ponovno spominje već navedeno da se kreće svjedočanstvom života, a poseban je naglasak stavljen na Službu Riječi: „Vjernici koji se okupljaju kao vazmena Crkva što slavi blagdan Gospodina prisutna u svojoj sredini, od tog propovijedanja mnogo očekuju i doista primaju mnoge plodove samo ako je ono jednostavno, jasno, izravno, prilagođeno duboko priljubljeno evanđeoskoj nauci i vjerno Crkvenom Učiteljstvu.“[8] Ovaj tekst možemo povezati i s tekstom pape Franje u apostolskoj pobudnici Evagelii gaudium, posebno u točkama 135-159.[9] Tako možemo vidjeti da se zasadi toga što piše i sadašnji papa već nalaze u tekstovima pape Pavla VI. Nadalje, piše papa Pavao VI., kako se „kod samih blagovjesnika javlja napast da uz različita opravdanja ograniče polje svoga misionarskog djelovanja.“[10] U našem vremenu s odmakom dvije tisuće godina, mi vidimo da je praktički od samoga početka, pa sve do danas u Crkvi prisutno progonstvo. Ponekad je ono vrlo jasno i izričito -eksplicitno, ponekad je perfidno, kamuflirano na razne načine. Svako vrijeme ima na svoj način progone, prijetnje i zastrašivanja. Međutim, ono što je važno primijetiti da se tijekom povijesti čak i pod izričitom prijetnjom gubitka života apostoli, njihovi neposredni nasljednici i svi mučenici nisu pokolebali. Ta opasnost bila je često i dugotrajna, a kod mnogih je završila mučeničkom smrću. Zahvaljujući hrabrosti, nepokolebljivosti i ustrajnosti apostola i svi oni koji su slijedili nakon njih na taj je način evanđelje i došlo do nas. Pitanje je bi li evanđelje, sakramenti i sve što čini Crkvu, stiglo na naše prostore i do nas da oni nisu bili spremni riskirati vlastiti život. Mi sada vidimo velike plodove te žrtve, a koliko još plodova ima, a da ih mi ne vidimo.
Zatim imamo teme navještaja u raskršćanjenom svijetu, i tu se prvotno misli na one koji su primili sakramente kršćanske inicijacije ali ne žive po njima, ili slabo poznaju vjeru, zatim oni koji žive razvratno i pokušavaju na razne načine djelovati i protiv Crkve, a također su kršteni. Tako je navještaj Evanđelja (ponovno) potreban i njima. Što se nekršćanskih religija tiče, ističe se da „naša vjera zaista uspostavlja istinski i živi odnos s Bogom koji druge religije nisu mogle uspostaviti premda, da tako kažemo, prema nebu dižu svoje ruke.“[11] Iako u drugim religijama postoje neke istine, u katoličkoj crkvi imamo jednu zaokruženu cjelinu. Stoga ne treba prekopavati, pretraživati spise, knjige i slično drugih religija u potrazi za istinom, ako u svojoj kući imamo sve što nam treba. Ne trebamo u smislu da tamo tražimo neku istinu, ali trebamo u smislu da iz tih spisa tamo tražimo točku oko koje možemo zapodjenuti zajednički dijalog. Po pitanju blagovjesnika želim istaknuti nepromjenjivi poklad vjere. Papa piše kako je itekako potrebno prevesti sadržaj vjere na sve jezike, ali da u tom prevođenju i približavanju drugim narodima i rasama ne bi došlo do prevelikog zanosa i krnjenja Nauka upozorava „taj sadržaj mora ostati sadržaj katoličke vjere, onakav kakvog ga je crkveno Učiteljstvo primilo i kakvog ga dalje prenosi.“[12] Nažalost danas svjedočimo i tome da u sredinama gdje je Katolička Crkva i vjera stoljećima prisutna dolazi do deformacije i krnjenja poklada vjere, i to često od onih koji sebe nazivaju katoličkim teolozima. U poglavlju Duh evangelizacije želi se staviti naglasak na Duha Svetoga koji je često zaboravljen. On je zaboravljen svakodnevno od samih vjernika, zato ovdje papa podsjeća: „upravo on danas kao i u počecima Crkve, djeluje u svakom blagovjesniku koji mu se prepusti da ga vodi i da u njegova usta stavi do čega on sam ne bi mogao doći, dok u isto vrijeme pripravlja i dušu slušatelja da bude otvorena i prijemljiva za Radosnu vijest i Kraljevstvo koje se naviješta. Ima u evangelizaciji metoda koje su dobre, ali ni najsavršenije od njih ne bi mogle nadomjestiti tiho djelovanje Duha.“[13]
Nadalje, papa suprotstavlja dva svijeta i pita se zašto bi samo destrukcija bila ponuđena čovjeku u današnjem svijetu – i tu izrijekom spominje pornografiju, laž i zabludu. Spominje kako su one sveprisutne preko raznih sredstava priopćavanja, tehničkih pomagala, popustljivih zakonodavaca, ali ono što je možda najopasnije – strahom dobrih i drzovitošću opakih. Tako da stavlja svakome od nas na srce, pod vodstvom i zagovorom Marije, Zvijezde evangelizacije pod čiji nas zagovor stavlja, dužnost više negoli pravo da s velikom obazrivošću naviještamo. Upozorava nas da bi bila izdaja Božjeg poziva kada ne bi naviještali i kako „i o nama ovisi hoće li nastati stablo i hoće li ono donijeti puni rod.“[14]
Na kraju možemo uvijek imati nekoliko pitanja pred sobom za promišljanje koje papa iznosi u točki 76, uz ona postavljena na početku od psihologa Popcuaka:
– vjerujete li vi doista to što propovijedate?
– propovijedate li uistinu ono što živite?
[1] Pavao VI., Evangelii nuntiandi – Naviještanje evanđelja. Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu (8. prosinca 1975.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., br. 1 (dalje EN)
[2] EN, br. 6
[3] EN, br. 19
[4] EN, br. 21
[5] Gregory K. Popcak, Ph. D. – Lisa Popcak, Parenting with Grace. The Catholic Parents’ Guide to Raising Almost Perfect Kids, Our Sunday Visitor Publishing Division, Huntington Indiana, 2010., 12.
[6] EN, br. 24
[7] EN, br. 28
[8] EN, br. 43
[9] Franjo., Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu (24. studenog 2013.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2014., br. 135-159 (dalje EG)
[10] EN, br. 50
[11] EN, br. 53
[12] EN, br. 65
[13] EN, br. 75
[14] EN, br. 80
