A zaboravili smo da samo molitva može ispuniti dušu, hraniti je svakodnevno. Molitva je susret s Bogom i samo on može ispuniti te praznine i ispuniti našu dušu radošću, mirom, pouzdanjem, ljubavlju…. To ima smisla jer duša i jest dio onog božanskog u nama. Duša je kao neka veza s Bogom iz onog vremena kad smo živjeli u bliskosti, prije Istočnog grijeha… U raju ili na nebu. Zato se duša i ne može ugrijati ili nahraniti zemaljskim, nego samo onim nebeskim, božanskim. Ako je ona fino, prozračno tkanje božanskog veza, onda naravno da prostore između njenih niti ne može popuniti ništa zemaljsko. Ali je to zemaljsko s vremenom može oštetiti, preuzeti, proširiti te prostore između niti u pukotine, u rupe, sve veće i veće… kao da se duša tanji ili prošupljuje… I to se može zaustaviti samo onim što je od iste tvari kao i duša sama. Molitvom – koja je razgovor s Bogom, slavljenje Boga, zahvaljivanje Bogu… To našu dušu oživljava, ojačava. Molitva našu dušu grije, hrani i napaja… Ali nije dovoljno samo jednom. Budući da je duša u našem tijelu i u čovjeku nakon Istočnog grijeha, ona se mora svaki dan obnavljati Božanskom riječi i sjajem. Božanskom milošću. Zalihe ne traju dugo. I zato je važno moliti svaki dan… Dakle, ako se svaki dan molite i idete u crkvu možda nećete postati sveci ali ćete biti živi… A, ne zaboravimo, samo živi ljudi mogu osjećati, mogu se radovati, ljubiti, mogu osjećati druge ljude… Samo živi ljudi mogu postati sveci.
Sanja Nikčević,
Bitno o bitnome – Mala knjiga duhovnih eseja, DHK, Zagreb, 2023., str. 80.
Fotografija: Ivana Grabić
