Zajedničke zadaće žena i muškaraca prema socijalnom nauku Crkve polaze od razumijevanja antropoloških i teoloških temelja koji se tiču smisla i dostojanstva obaju spolova.[1] Među prvima bila bi izgradnja »civilizacije ljubavi«. Ovaj pojam uvodi papa Pavao VI. na Božić 1975. god. a nadograđuje ga Ivan Pavao II. u svojoj pobudnici Familiaris Consortio (Obiteljska zajednica). »Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku i trajno je uzdržavajući u postojanju, Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome i sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva«[2], piše papa Ivan Pavao II. Također je jedan od temeljnih poziva svake žene i muškarca da budu čuvari ljudskog života. U istoj pobudnici Papa tvrdi: »Stvarajući muža i ženu na svoju sliku i priliku, Bog kruni i privodi savršenstvu djelo svojih ruku: on ih poziva da na osobit način sudjeluju u njegovoj ljubavi i njegovoj moći Stvoritelja i Oca putem svoje slobodne i odgovorne suradnje u prenošenju dara ljudskog života.«[3]
Isti Papa napominje kako žene u kulturalnom zaokretu u korist života imaju »jedinstven i odlučujući prostor djelovanja i misli. Na njima je red da postanu promicateljice novog feminizma koji, bez padanja u napast da se posluži muškarčevim modelima, zna prepoznati istinski ženski genij u svim očitovanjima društvenog života, djelujući na korist nadilaženja svakog oblika diskriminacije, nasilja i iskorištavanja.«[4]
Taj genij može se definirati kao: »bitnu stvarnost koja pripada svakoj ženi, kao njezino stanje – habitus, kojim ona izražava svoj način djelovanja, svoje biti žena, sa svijetom i s drugima u svakodnevici.«[5] Žena je, preko pravilnog shvaćanja svoje naravi i dostojanstva, pozvana sebi svojstvenom genijalnošću obogatiti društvo svojim talentima. Ona je sposobna intuitivno naslutiti ono što prelazi granice razuma i logike.[6] Tome u prilog idu brojni ženki biblijski likovi. Debora, Estera, Judita, Ana, Marija Magdalena, samo su neke od žena koje su svojom mudrošću, razboritošću, jakošću, ustrajnošću, požrtvovnošću, vjerom i ljubavlju mijenjale povijest i svoju sredinu, surađujući s Božjim planom spasenja. Dapače, nebrojeno je mnogo žena koje su u punini zajedništva s Bogom ispunile u potpunosti svoju narav i poslanje koje im je Bog namijenio. No, ovdje ćemo spomenuti tek nekolicinu njih pomoću kojih su nam biblijski pisci ukazali na snagu i veličinu genija žene i povjerenja koje im je Bog ukazao.
Istaknute žene u Bibliji
Debora, kao starozavjetna sutkinja, dokaz je povjerenja u ženu koja je sposobna razlikovati dobro od zla i zauzimati se ustrajno za prava potlačenih, kada se u raznim sporovima bori i osigurava jednaka prava. »Pusta bijahu sela izraelska dok ne ustadoh ja, Debora, dok ne ustadoh kao majka Izraelu«.[7] Slika žene kao sutkinje otkriva njenu snagu koja je podloga za preuzimanje odgovornosti i danas, bilo u politici ili gospodarstvu, što je često zanemareno.[8]
Estera utjelovljuje sliku žene kraljice koja vlada i u samopoštovanju se ne da silom svladati. Djevojka lijepa izgleda koja je došla na kraljevski dvor, svidjela se kralju koji ju je potom i ustoličio. No bez obzira na svoje uzdignuće, kao prava kraljica ostaje u dubokom doticaju sa svojim narodom kojeg izbavlja iz pogibelji i uništenja. Pouzdanjem u Boga i molitvom zrači dostojanstvom i ohrabruje se da zastupa svoj narod. »Dođi u pomoć meni koja sam sama, kojoj nema druge pomoći do tebe«.[9] U toj jednostavnosti i skromnosti, ali i povezanosti s Bogom, ona zna svoju vrijednost, ne uzdiže ni nad koga i poštuje svako biće.[10]
Poseban naglasak Biblija stavlja na problematiku napuštenih žena. »Jahve štiti tuđince, sirote i udovice podupire«.[11] Kroz sliku Hagare, Abrahamove ropkinje, svjedočimo kako Bog posebnu zaštitu stavlja na prognanu sluškinju kojoj šalje svoga anđela da je ohrabri u njenim trpljenjima kada je izgubivši svaku nadu čak ostavila rasplakano dijete pod jednim grmom. »Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti… Gle, zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael (Bog čuje), jer Jahve ču jad tvoj«.[12] Štoviše, preko anđela ona dobiva novo svjetlo i snagu, odnosno dolazi u dodir sa snagom koju posjeduje svaka žena u svojoj nutrini te u njoj cvjeta nov život u zajedništvu s Bogom.[13]
Proročica Ana utjelovljuje lik krjeposne žene koja posvećuje svoj život Bogu nakon kraćeg života u braku. Nakon dugogodišnje vjernosti Bogu kroz molitve i postove, Bog joj udjeljuje nadnaravne krjeposti kojima pronicljivo spoznaje da će dijete Isus ispuniti čežnju mnogih koji čekaju otkupljenje. Primivši dijete u naručje, anticipira sve ono što će u budućnosti u njemu utjeloviti: »Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu«.[14]
Idealnu inspiraciju feministkinje bi mogle naći u Juditi, pravoj ženi borcu koja štiti od ugroze, jasno pokazuje granice koje se ne smiju prekoračiti i koja uzima stvar u svoje ruke prihvaćajući breme osloboditeljice svog naroda. No njena borba nije puko usmjerena protiv nekoga, nego je borba za život kao takav. Za vrijeme Nabukodonozorova opsjedanja Betulije i među narodom klonula duha spremna na predaju, Judita se hrabro odlučuje za svoj pothvat i suprotstavlja se starješinama: »Nije baš valjan govor što ste ga održali puku«.[15] Ulazi u neprijateljski šator i zavodi zapovjednika Holoferna, a potom mu odrubljuje glavu i time oslobađa svoj narod koji s lakoćom udara na protivničku vojsku i uništava je.[16]
Karakteristika žena je da posjeduju ogroman kapacitet da bezuvjetno ljube. Upravo Evanđelja u liku Marije Magdalene prikazuju ženu punu ljubavi. Pratila je Isusa na njegovom putu nakon što je iz nje istjerao sedam zloduha.[17] U tom susretu je naučila što znači biti prihvaćen s ljubavlju. Po toj spoznaji ljubavi ona ozdravlja i sama postaje sposobna neizmjerno ljubiti. Evanđelist Ivan je prikazuje kao prvu koja dolazi na grob. Prizor u vrtu i osjećaji s njene strane neodoljivo podsjećaju na čežnju zaručnice iz Pjesme nad pjesmama: »Po ležaju svome, u noćima, tražila sam onoga koga ljubi duša moja, ali ga nisam našla«.[18] Njena je bezuvjetna ljubav nadživjela smrt te zadobila nagradu postavši prvom navjestiteljicom Uskrsloga.[19]
Poznata nam je krilatica da Bog radeći velike stvari bira muškarca dok poduzimajući nemoguće bira ženu. Jednu od takvih epohalnih preobražavajućih zadaća čitavog čovječanstva Bog je stavio pred Blaženu Djevicu Mariju. Ta mlada Židovka je u potpuno slijepoj vjeri prihvatila Riječ anđelovog navještenja i u ime cijelog naroda izjavila:» Neka mi bude po tvojoj riječi«.[20] Marija je cijeli život: »brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu«[21] i u dubokom doticaju s Gospodinom gradila svoj identitet i donosila svaku odluku. Isusova majka je oličenje jasnoće i čistoće, puna svih milosti i krjeposti od svog začeća. Kao takva bila je dostojna postati Bogorodicom i izravnim sudionikom otkupiteljskog djela spasenja čitavog čovječanstva. Uzor nam je kako u poniznosti i malenosti čovjek otvoren Božjem djelovanju nema granice u ostvarivanju čudesnih stvari. Najvažnije je ipak za istaknuti kako se ovdje ocrtava svo dostojanstvo koje je Bog namijenio i osigurao ženi. Materinstvo koje je Bog namijenio za ženu samo je primjer jedinstvenog dara kojim ona u potpunom predanju sebe postaje sposobna prihvatiti novi život i donijeti ga na svijet. Po svojemu »Fiat« Marija prihvaća biti Majkom Božjom te se uključuje u Savez koji je Bog sklopio s ljudima u Isusu Kristu.[22]
Izv. prof. dr. sc. Ana Jeličić, Sveučilište u Splitu
Zvonimir Frane Hajder, student Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu
[1] Usp. IVAN PAVAO II., Christifideles laici – Vjernici laici, Apostolska pobudnica o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu, Dokumenti 93, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., br. 49.
[2] Usp. IVAN PAVAO II., Familiaris consortio, br. 11.
[3] Usp. IVAN PAVAO II., Familiaris consortio, br. 28.
[4] Usp IVAN PAVAO II., Evangelium vitae, br. 99.
[5] Marijo VOLAREVIĆ, Slika žene u “starom feminizmu” i u novom feminizmu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., 59.
[6] Paola Bignardi, Responsabilità e participazione della donna all’edificazione della Chiesa e della società, u: Donna e uomo. L’humanum nella sua interezza, 120.
[7] (Suci 5,7)
[8] Grun, A., Jarosch, L. Živi što jesi, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2020.
[9] (Estera 4,17)
[10] Grun, A., Jarosch, L. Živi što jesi, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2020.
[11] (Ps 146,9)
[12] (Post 16,11)
[13] Grun, A., Jarosch, L. Živi što jesi, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2020.
[14] (Lk 2,38)
[15] (Jdt 8,11)
[16] Grun, A., Jarosch, L. Živi što jesi, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2020.
[17] (Lk 8,2)
[18] (Pj 3,1)
[19] Grun, A., Jarosch, L. Živi što jesi, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2020.
[20] (Lk 1, 38)
[21] (Lk 2,51)
[22] Ivan Pavao II., Mulieris dignitatem- Dostojanstvo žene, Apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene prigodom marijanske godine, KS, Zagreb, 1989, br. 19.
