Nije dobro za mene u rukama imati moć oproštenja. Previše je predrasuda o onome kojemu trebam oprostiti. Ne vjerujem u njegovo kajanje. Njegove nakane smatram dvoličnima.
Ali, moć oproštenja je privlačna. Imati nad nekim vlast. Moći nekomu uskratiti mir i pomirenje s tobom. Ostaviti nekoga u stanju progonjene i nemirne savjesti. Tko ima moć nad oproštenjem i kome ona stvarno pripada? Mogu li zauvijek odlučiti za nekoga da mu ne može biti oprošteno? Onaj koji te traži, ali te još nije našao. Mogu li mu u tvoje ime reći odustani od traženja Boga, za tebe nema oproštenja čak i ako ga nekad uspiješ pronaći.
Dileme oko moći oproštenja se produbljuju. I sve ih je više. Niti ja sam ne znam hoće li mi na kraju biti sve oprošteno i tko će to učiniti. Ti ili netko u tvoje ime? Sva ljudska oproštenja rađaju se s vremenom i s njim zajedno umiru. Onaj koji oprašta i onaj kome je oprošteno jedan pored drugog su sahranjeni. Što znači njihova međusobna borba sa samima sobom i kome osim njima dvojici? Tek se pitam protežu li se ljudska oproštenja s onu stranu? Ili ona ostaju zauvijek u ovom svijetu i umiru sa svojim žrtvama i zločincima?
Izbjegavam kategoričnost kad je riječ o oproštenju. Teško bih se ikad usudio reći nekomu Bog ti nikad neće oprostiti. Kako bih ja znao hoćeš li ti oprostiti ili nećeš? Kako bih mogao znati kraj nečijeg života, predvidjeti njegovu budućnost i kraj uvjeren kako jedan takav život nikad od tebe neće dobiti oproštenje?
Oproštenje ima tu neobičnu moć. Onu skrivenu moć koju svatko od nas skriva, ali joj se raduje i unutar sebe likuje što je ima. Ta moć u kojoj sebi govorim ja sam Bog i oprostiti pripada isključivo i samo meni. Pripada li oprostiti apsolutno i baš meni? Što je s drugima? Ne pripada li ta ista moć i njima? I što je s Bogom u mojoj misli dok mu oduzimam moć oproštenja i sebi je svojatam? Znam li na kraju kome je Bog oprostio ili nije? Prorokujem kako Bog nekomu sigurno neće oprostiti, ali odakle dolazi moje prorokovanje, od Boga ili od nekud drugo?
Proričem sudbine i fatalističke ishode onima kojima samouvjereno kažem ne trudi se Bog je od tebe odavno digao ruke i što god učiniš za tebe nema milosrđa. Odakle mi to sveto i skriveno znanje o nečijoj vječnoj sudbini i vječnom životu kad nikad sam vidio taj život, te duše i što je stvarno s njima bilo i što se s njima na kraju dogodilo? Čija je moć i vlast nad oproštenjem apsolutna? Tvoja ili moja?
Ne prepuštam li često nekoga tvom milosrđu i tvojoj dobroti i tvome sudu upravo jer nisam siguran ima li tvoja moć oproštenja nekakve granice? Ako ih ima ne znam ih. Ako ih nema ni u to nisam siguran da ih nema.
Opet, bezgraničnost moći i vlasti oproštenja istinskim tražiteljima Boga putem vlastite savjesti i življenja dobrog i pravednog života dovodi me u sumnju kad sebi preuzetno uzmem u ruke svu vlast i moć kojom opraštam ili ne opraštam.
Ne stoji li u Pismu tko može opraštati grijehe doli Bog jedini i nije li Sin toliko puta rekao kako ima vlast opraštati grijehe, čak i onda kada vlasnici i suvlasnici oproštenja odbijaju udijeliti oproštenje onome koji se kaje i istinski traži Boga.
Uvijek mi je ostala draga ta misao izgovorena nad životom nekoga od nas tko se više ne može braniti i reći nešto u svoju obranu, nekoga tko je možda u dubini svog bića tebe molio za oproštenje. Kad netko nad tuđim životom izgovori kako i tog čovjeka i njegov cjelokupni život prepuštamo tvom milosrđu i tvojoj dobroti. Čak i onda kada život nad kojim stojimo i molimo ljudski gledano ne zaslužuje nikakvo oproštenje, milosrđe i dobrotu.
Ne volim moć oproštenja. Kad bih mogao najradije bih je potpuno predao u tvoje ruke. Vratio bih ti je da činiš s njom što hoćeš. Svejedno nije moja. Oduvijek je istinski pripadala tebi i jedino tebi. To što si mi je dao htio si me učiniti sličnim sebi. Milosrdnim i dobrim. Ali, što ako ja to nisam? I nemam snagu za takvo nešto?
Stalno me je strah da se moć i vlast koju si mi dao ne pretvori u nešto zlo. U nešto što ću bez opravdanja i utemeljenja smatrati isključivo svojim. U nešto iz čega ću tebe potpuno isključiti. U nešto gdje ću umisliti kako sam ja ti i kako me moć i vlast oproštenja čine božanstvom. Ponekad bih ti najradije tu moć i vlast vratio. Ponekad je ona ne samo prilika za milosrđe i dobrotu, nego nažalost i češće način i mogućnost otimanja vlasti i moći oproštenja od tebe kome ona apsolutno pripada.
doc. dr. sc. Oliver Jurišić
Photo by Josh Applegate on Unsplash
