Gramzivost je osobina lijenih. Onih koji se nisu trudili oko onoga za što misle kako im pripada. Gdje nema zahvalnosti rodi se gramzivost. Tako djeca koja ne brinu o starijim roditeljima, ali čim umru žure prodati stan ili kuću. Nema zahvalnosti. Samo gramzivost.
U Crkvi također ima gramzivih. Ne viču kako im sve pripada ili kako je sve njihovo ili im se sve mora dati. Ne više. Sad govore kako je sve njihovo pravo. Nema osjećaja obveze. Dužnosti. I zahvalnosti.
Crkva je vinograd. Ti si se najviše oko nje potrudio. Umro si kako bi ona nastala. Ti si onaj gospodar koji sam zasadi vinograd. Sve je uradio sam. Kopao. Orao. Sadio. Podnosio žegu, hladnoću i napore. Kad je sve bilo gotovo trebalo je samo voditi brigu o vinogradu i kad rodi urod dati gospodaru. Dio uroda ako ne i većinu ti bi sigurno dao radnicima.
Ali, radnici previše gramzivi i premalo zahvalni žele prisvojiti ono oko čega se nisu trudili i nisu za to radili. Kažu sebi to je naše pravo, vinograd je naš briga nas tko je u njega uložio sve uključujući i samog sebe.
I šalješ mi sluge. Oni ih trebaju podsjetiti na zahvalnost. Netko je prije vas sve to pripremio, mučio se i za to umirao. Oni ubiju sluge. Ubiju i one poslije njih. Na kraju im šalješ svog sina misleći on će ih podsjetiti na mene. Probuditi u njima osjećaj zahvalnosti: gospodar nam je dao kruh u ruke, dao nam posao, dao nam da živimo od napora i truda njegovog rada i muke. Tako djeluje zahvalnost.
Međutim, događa se obrnuto. Ima smisla. Jer obrnuto djeluje gramzivost. Briga nas za gospodara i njegovog sina, dapače ako ga ubijemo nitko neće više polagati pravo na vinograd. Bit će naš. Uzet ćemo ga sebi.
U brutalnom i nemilosrdnom postupku radnika odzvanja svačija gramzivost. I moja. Idem se što prije riješiti starih roditelja kako bih se domogao stana koji imaju. Idem što prije smanjiti radnicima plaće kako bih se domogao novaca koje im trebam pravedno isplatiti. Idem što prije uskratiti djeci sve što im trebam pružiti kako bih imao za sebe i svoje zadovoljstvo.
I u Crkvi je ponekad slično. Idem se domoći svega što želim i hoću, sve je moje pravo i nitko me u Crkvi ne smije pozivati na zahvalnost. Kakva zahvalnost! Crkva mi mora sve dati, ništa mi ne smije uskratiti! A zahvalnost tebi što si umiranjem utemeljio Crkvu, a zahvalnost tolikim vjernima koji su Crkvu gradili na svojim kostima i mučeničkim umiranjima? A zahvalnost tolikim dobročiniteljima koji od svoje sirotinje i neimaštine odvajaju za Crkvu i njezine potrebe i meni tako osiguravaju život? Baš me briga! Ja hoću sve i to samo za sebe! To je moje pravo u Crkvi!
Gramzivost. I materijalna. I duhovna. Ja sam poput tih radnika iz vinograda. Nema zahvalnosti. Nema osjećaja za obvezu. Koga god pošalješ ja ga ubijem. Na različite načine. Jezikom. Riječju. Pisanjem. Javnim blaćenjem i sramoćenjem. Gramziv sam. Vinograd pripada meni. Moj je. Crkva pripada meni. Moja je. S kim god trebam dijeliti vinograd i Crkvu taj je opasnost i prijetnja.
Gramziv sam. Jednom kad ubijem sluge gospodara i njegovo sina što me priječi da ubijem i one koji sa mnom žele zadržati vinograd za sebe? Zašto ne ubiti i samog gospodara ako se pojavi? Znam da i oni isto misle. Zaposjeli smo vinograd. Čekamo sluge. Čekamo sina. Dok ih čekamo u međuvremenu planiramo kako ćemo ubiti jedni druge dok smo još u vinogradu.
Gramzivost. Jednom kad nas je obuzela više nije bilo povratka natrag. Gramzivost proždire sve nas. Ona je takva da poslije nje samo može ostati jedan kojemu će pripasti sve. I tako planiramo. I tako se ponašamo. Dok čekamo sluge i sina da ih ubijemo jedni druge gledamo prijeteći i ispod oka. Kujemo zavjere i planove kako zauzeti vinograd samo za sebe.
Tako se djeca svađaju oko nasljedstva, roditelji oko djece kome će pripasti, vlasnik firme s radnicima. Svi smo gramzivi. A gramzivost ne podnosi nijednog protivnika. Ona je mirna tek kad sve pripadne samo jednom. Vinograd. Stan. Firma. Plaća. Kuća. Nekretnine. Auto. Nasljedstvo.
Gramzivima nije dovoljno dijeliti. Sve mora biti njihovo. Gramzivi smo. Kad ne bismo bili zar bismo ubili sluge i sina gospodareva? Kad bismo znali biti zahvalni Bogu i jedni drugima, prispodoba o gramzivim vinogradarima ne bi bila ispričana. I kad bi bila ne bismo je razumjeli.
Ali, ti si je ispričao. Ciljano. Znaš koliko znamo biti gramzivi za onim što nije naše. Za onim što je netko drugi gradio i izgradio. Za onim za što je netko umro da bi to nastalo. Kao što si ti umro kako bi nastao novi vinograd. Crkva.
Ostali smo gramzivi. Spremni opet te ubiti ako pokušaš predbaciti kako te smeta naša gramzivost. Jer mi smo svi uvjereni kako smo ništa drugo nego stalno i uvijek tebi zahvalni. Ali, ti znaš kako volimo lagati. Zato si ispričao prispodobu o vinogradu. Da nas podsjetiš na naše laganje. Da nas podsjetiš na grijeh gramzivosti.
doc. dr. sc. Oliver Jurišić
