Jeste li kad hodajući ulicom razgovarali s Bogom? Govorili mu što vidite – i kako? I pitali ga kako on to vidi i kako bi, u okolnostimo u kojima ste se zatekli, postupio da je na vašem mjestu?
Nije nevažno pitanje: uočavate li bolje – uočavate li gdje god bili – ono što je lijepo i dobro, ono što vas raduje, ili ono što vas uznemiruje, ono zbog čega pretrnete? Što ima brži, neposredniji pristup vašem oku i vašem srcu: ono što vas razvedruje, prožima zahvalnošću, ili ono što vas umara, obeshrabruje?
Nije moguće živjeti mimo svijeta, mimo ovoga prostora i vremena kojima prolazite. Mimo ljudi uz koje živite. No molite li za one kraj kojih prolazite? Blagoslivljate li ih? To više što su im vaša molitva i vaš blagoslov potrebniji? Ili se trudite što prije skloniti na neko pitomije mjesto, gdje vas neće uznimirivati?
Ulice gradova kojima prolazite, jednako tako i čitav svijet, prostor je u kojemu žive i u kojemu će živjeti vaši vjeroučenici. Vi ih pripremate za život u tom svijetu. Ulažete sebe i svoje sposobnosti, svoj život, da bi im pomogli kako će se suočiti s tim svijetom. Kako će se u njemu snaći.
Kada se suočimo s koječim, osobito kad se suočimo s odviše toga što se može podvesti pod koješta, lako nam se dogodi da prigušimo plamen svoje svjetiljke. Kao da ju hoćemo zaštititi. Ili kao da hoćemo postati neprimjetni. Barem što manje vidljivi.
Dogodi se da sivilu, ne misleći, spremno pridodajemo svoje sivilo pa ga, pridodavajući mu se, na neki način dodatno podcrtavamo. Dogodi nam se da se ni ne prisjetimo da nam je na mnoge dobre načine povjereno svijetliti, barem svjetlucati, jer upravo to znači biti vjeroučitelj. I prije toga – čovjek.
Umjesto da zapjevamo, svojim pjevom damo obrazloženje nade koja je u nama, mi pristajemo dati – pa i kroz duže vrijeme davati – svjedočanstvo svoje nelagode. Svoga straha. I umuknemo. Zaboravljamo riječi svetoga Augustina da tko pjeva dvostruko moli.
Istina, svjestan sam da se to na moje pjevanje baš ne bi moglo primijeniti. No uopće nije malo, kamo li loše, jednostruko moliti. Dok prolaziš gradom, dok obavljaš svakodnevne poslove, dok sjediš na nekoj klupi, u nekom kafiću. Ili dok plivaš.
Niz godina ljetovao sam kod dragih prijatelja u Tučepima. Rado sam otplivao podalje od obale i, ne mareći za protek vremena, bio posred mora, pod nebom, uz to i zagledan u crkvu svetoga Antuna u Gornjim Tučepima, pri dnu Biokova, točnije u Isusov kip na sljemenu crkvenog krova, u njegovu ruku ispruženu nad morem. I nad morem ljepote i dobrote i nad morem koječega. Bila je to jednostavna molitva bez mnogo riječi, blagoslovna molitva za ovaj tako dragi i tako zbunjeni svijet. Molitva koju tako rado molim gdje god bio – i u izdvojenosti i u metežu.
