Nedavno mi je na pamet pala jedna usporedba. Koji put ste vidjeli krasnu, veliku i lijepo ukoričenu knjigu. Možda je, pomislili ste, korisna i lijepo napisana. Vidjeli ste da je mnogi imaju u kućnom regalu, pa ste se i vi odlučili uzeti je. Možda ste je onda sa znatiželjom prelistali, pogledali koju sliku i spremili je, računajući da ćete je uzeti u ruke kad budete imali više vremena. Dakako, to vrijeme nikada nije došlo pa je knjiga ostala na polici skupljati prašinu. Budući da ste se na njoj potpisali ne možete je nikome darovati, a žao vam je baciti je. Tako ona čeka, a vi idete dalje…
Dok smo mi kršćani, na početku korizme, na čistu srijedu skrušeno pristupali pred oltar i primajući na glavu pepeo slušali poziv: obratite se i vjerujte evanđelju, dotle su se drugi usredotočili na bakalar da malo promijene jelovnik nakon pokladnog mrsa, tumačeći kako im je korizma baš dobro došla, jer nakon par tjedana oštre zime, kad se i nije moglo puno izlaziti vani, a dobro se jelo i pilo, valja malo pripaziti na liniju.
Nije rijedak slučaj da se ono što je obilježeno kršćanskom tradicijom i
kao takvo postalo dio naše svakodnevice – upravo poput vremena korizme – zapravo rastavi od kršćanskog sadržaja i prometne u nešto posve drugo, što po sebi nije i ne mora biti loše, ali u stvari nema veze s kršćanskom porukom i življenom vjerom. Tako se stječe dojam da se zapravo radi o dvije paralelne stvarnosti, o dva kolosijeka kojima se putuje u istom vremenu i prostoru, ali na različite strane. Jedan je put vjere, usmjeren susretu s Bogom, a drugi je put prema drugim ciljevima, put samo formalno obilježen kršćanskim oznakama. U tom slučaju postaje upitno pozivanje na vjeru, a izričaji koje i mi u Crkvi volimo upotrebljavati, kao što su kršćansko društvo i kršćanska kultura, koji bi se trebali temeljiti na bitnim kršćanskim vrjednotama, zapravo postaju farsa. Slušajući naše propovijedi u takvim prilikama, pitam se o čemu i komu mi to govorimo? I nije li puko prizivanje tradicije i običaja zapravo gubljenje vremena?
Za mnoge ljude koji su kršteni, koji su čak primili sve sakramente, vjera ostaje i dalje skrivena, zapisana u knjizi Crkve, u koju su formalno učlanjeni, a da zapravo nikada po njenoj poruci i sadržaju nisu počeli živjeti.
Nikada se vjere nisu odrekli niti su je ikada ozbiljno prihvatili, nego je sve to negdje između, u prostoru bez prave pripadnosti i identiteta, odnosno – bolje rečeno, nigdje. Dakako, kad se Crkvu napada, a kršćansku vjeru izruguje malo im je neugodno, no mnogo puta ponavljane fraze – jer ne znaju kako stvari stoje, prihvaćaju za istinu. Neće, dakako, javno Crkvu napadati, ali se ni ne osjećaju toliko članovi Crkve da bi se osjetili odgovornima, da u njenom životu sudjeluju kako bi crkveno zajedništvo produbili, osnažili, popravili…
A što se tiče vlastitoga života, sačuvali su negdje u kutu jedan prekinuti konopac, jedno davno pokidano uže, što ih je – sjećaju se – nekad povezivao u zajedništvo vjere, molitve, sakramenata i ljubavi i vezalo s Bogom, po Isusu Kristu, Spasitelju. Danas to uže čuvaju tek kao uspomenu i najčešće ne znaju što bi s njim, osim što negdje slute da bi im pri kraju života moglo zatrebati.
Korizma je vrijeme Božjeg dozivanja da prihvatimo konopac njegove milosti i da se ponovo, barem s onim komadićem koji nam je ostao, navežemo na nj, pa da možemo isploviti u pravi život. A ona knjiga, koja nam odavno leži na polici, knjiga evanđelja, knjiga vjere i crkvenoga zajedništva, sadrži sve upute za sigurnu plovidbu i dolazak u luku. Ne bilo gdje, nego u luku smisla života i radosti vječnoga spasenja.
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora iz djela “Mrvice s tvoga stola”, CUS, 2017.
