U članku „Katolici i politika“ (NEDJELJA, Sarajevo, 27. 4. 1924., br. 17., str. 1-2) hrvatski blaženik Ivan Merz ističe kako se Crkva ne treba miješati u gradnju željeznica i cesta, dodajući kako se država ne treba miješati u izbor katoličkih biskupa. Međutim, Merz naglašava da se u pitanjima koja istodobno spadaju u djelokrug Crkve i države prvenstvo mora dati nauku Crkve jer se vremenitost (djelokrug države) treba podrediti vječnosti (djelokrugu Crkve).
Svjedoci smo kako se u našem medijskom prostoru često nameće teza da se svećenici i biskupi ne bi trebali miješati u politiku, političke izbore ili državne zakone. Takav stav želi istisnuti crkveni nauk i stajališta iz suvremenog društva kojega, posebno u Hrvatskoj, velikim dijelom čine katolici. Po tom stavu članovi različitih homoseksualnih, transseksualnih, radikalno feminističkih udruga imaju pravo izreći svoje mišljenje o tome za koga treba glasati na izborima, dok se katolicima isto pravo oduzima. Međutim, to je tako od početka Crkve, Crkva je – ako je autentična – automatski i progonjena i Kristov glas se oduvijek želi utišati. Zlo ne trpi dobro i tu se stvari neće puno promijeniti. Tragičan primjer je grad Zagreb koji je na Dan grada i nebeske gradske zaštitnice, nagradu „Zagrepčanke godine“ uručio ženi koja se opredijelila za feticid i to kao borcu za ženska prava. To je pravi pokazatelj što se događa kada na vlast dođu oni koji žele utišati glas Crkve i Krista. Ono si čime hraniš svoju savjest i to navedeno priznanje najbolje pokazuje.
Međutim, svrha ovoga kratkoga članka nije analiza katoličkog trpljenja u medijskom i suvremenom svijetu. Ono što bi nas puno više trebalo zabrinjavati je kako se mi katolici u politici postavljamo prema pitanjima za koja Merz kaže da spadaju na djelokrug države i Crkve. Primjerice, katolici često na vlast dovode deklarirane demokršćane koji već više od 20 godina nisu u stanju promijeniti komunistički zakon o pobačaju. Nažalost, katolici već više od 20 godina dovode na vlast one koji su pod krinkom zaštite žene i njezinih prava spremni glasati za Istanbulsku konvenciju. Glasamo za one koji ogovaraju, na cinizam odgovaraju cinizmom, sudjeluju u nepotizmu, izgovaraju ružne riječi te prijete drugima. Pa kada se povremeno na „političkom nebu“ pojave još „veći katolici“ od ovih prethodnih, entuzijastično se oko istih skupe katoličke udruge i pokreti sanjajući konačno katoličko proljeće – a nažalost stvarnost nas brzo otrijezni jer ti isti „autentični katolici“ u Saboru siju mržnju, ružne riječi, za sve nepravedno optužuju vladajuću garnituru sebe prikazujući kao Mesije, plaše narod s nekatoličkim tezama o opasnosti cjepiva, siju strah i paniku. Zapravo, drže narod u trajnom stanju napetosti i straha, potičući nas da čekamo njihovo preuzimanje vlasti koje će nas dovesti do izbavljenja. Neće.
Što bi zapravo trebalo napraviti? Kako naučiti buduće generacije da vremenitost podrede vječnosti? Molitvom i primjerom. Odricanjem i žrtvom. Lijepom riječi susjedu. Okretanjem drugog obraza. Odgajajući tako svoju djecu možemo se nadati katoličkom političkom proljeću. Učeći djecu da je najveća vrijednost na nebu. Da je Krist naš cilj, a njegove vrijednosti naše poslanje. Učeći ih solidarnosti. Učeći ih da se znanjem, upornim radom, čitanjem i odricanjem može mijenjati svijet. Učeći ih što je pravednost i zašto svaki čovjek zaslužuje dostojanstvenu plaću. Radeći tako, i pouzdajući se u Boga, možemo se nadati političkim strankama s kršćanskim uvjerenjem. Možemo se nadati onima koji na saborsku prozivku neće odgovarati cinizmom i vrijeđanjem. Tek tada se možemo nadati i onima koji će promijeniti zakon o ubojstvu nerođene djece, Istanbulsku konvenciju ili ostale za čovjeka degradirajuće propise. Možemo se nadati onima koji će vremenitost podrediti vječnosti – donoseći tako Kraljevstvo na zemlju i otvarajući put jedinoj istinskoj slobodi. Možemo se nadati katolicima koji će se miješati u politiku zbog želje za pomoći onima koji su na rubu društva, ostavljeni i poniženi. Savjest oblikovana kršćanskim vrijednostima je savjest koja budućim generacija neće dopustiti da miruju i gledaju nepravdu svijeta oko sebe. Takvu savjest oblikujemo mi. U obiteljima, župama i školama. Takva savjest ide u politiku „jer Bog ne trpi one koji miruju, a predodređeni su za borbu“ (bl. Alojzije Stepinac).
