Poniznost nije tek jedna od vrlina. Ona je prvo i osnovno obilježje onoga koji vjeruje u Krista. Bez poniznosti nema kršćanina. To je stoga jer nam po poniznosti Gospodin dolazi u susret i po poniznosti primamo njega kod sebe. Dovoljno se sjetiti satnika iz evanđelja koji je rekao: „Nisam dostojan da uniđeš pod krov moj.“ (Usp. Mt 8,5-11) On je svojom poniznošću zavrijedio pohvalu od Gospodina i dobio ozdravljenje za svoga slugu, dakle – samo spasenje.
Da bismo mogli one koji su nam povjereni početi odgajati da budu ponizni, ovo nam treba biti na umu: To nije nešto sporedno ili opcionalno ili nešto što će doći samo po sebi. Svakoga dana odgojitelj treba sebe podsjetiti da i on i njegovo dijete trebaju – prije svega – biti ponizni. Svakoga dana treba moliti za poniznost, tražiti u Svetom Pismu pouku o poniznosti, radovati se poniznosti bližnjih i zahvaljivati Bogu jer ta krjepost, vlastita Kristu, nije nestala s lica zemlje.
Potreba da sebe, a zatim i svoju djecu, podsjećamo da je poniznost presudna za jedinstvo s Bogom proizlazi iz činjenice da je čovjek upravo zbog oholosti, koja je suprotna poniznosti, izgubio Božje prijateljstvo i upao u grješno stanje. Zbog ranjenosti svoga bića svaki je čovjek sklon potpuno zanemariti i zaboraviti na poniznost. Ako nije već sasvim nepoznata, lako i brzo postane nerazumljiva i neprihvatljiva. Osobito ako taj čovjek od malih nogu pokazuje neku sposobnost, ostvari ovaj ili onaj uspjeh, nauči svojom lukavošću ili snagom doći do ugode i priznanja, i tako stekne uvjerenje – suprotno poniznosti – da je po sebi dobar i bolji od drugih i da mu ne treba Božja milost i milosrđe.
“Za ispravno razumijevanje čovjeka i za izgradnju pravoga humanizma potrebno je imati pred očima čovjekovu ranjenost, činjenicu istočnoga grijeha. Ako se ta svijest izgubi, postoji opasnost da odgoj iznevjeri čovjeka upravo u onome što je bitno. Samo ako je otvoren istini i svjestan ranjenosti svoga bića, čovjek može biti ispravno odgajan,” govorio je papa Benedikt XVI.
Odgoj u poniznosti započinje odgojem razuma. U istočnoj duhovnosti postoji jedna riječ kojom se označuje upravo taj prvi korak prema poniznosti – smirenoumlje ili poniznost uma. Ona uključuje neprestano podsjećanje na istinsko čovjekovo stanje i neizmjernu Božju ljubav. Uključuje stanovito nepovjerenje u vlastite prosudbe, spremnost na pouzdanje u Gospodina i predanje njegovoj volji, ispovijedanje grijeha osuđivanja i prijezira prema drugima, iskrenu molitvu da prepoznamo i odbacimo svoju raznoliku umišljenost, stalnu misao da smo siromašni pameću koliko god, po ljudskim mjerilima, pametni i obrazovani bili (usp. Rim 12,3).
Stoga je iskustvo neuspjeha u obrazovanju dragocjena prilika za odgoj djece u poniznosti uma. Roditelji takve događaje trebaju iskoristiti kao poticaj na spoznaju intelektualnih ograničenja i priznanje nemoći uma da uvidi širinu i dubinu istine bez pomoći vjere koju daje Gospodin i bez cjelovitog rasta u vrlinama. Osim toga, roditelji se ne smiju fokusirati na školske ocjene kao na kriterij uspješnosti jer će dijete u tom slučaju pronaći načine, najčešće pogrešne, da zadovolji roditeljska očekivanja, privuče pozornost ili zadobije željenu nagradu. Intelektualni neuspjeh ili uspjeh, bio djelomičan ili potpun, uvijek treba povezivati s krjeposti smirenoumlja.
Ako je u pitanju uspjeh, dijete treba upućivati na zahvalnost Bogu i na spoznaju Božje ljubavi, koja se nužno razlijeva na bližnje. Ako djelotvorno bratoljublje izostane, nema ni Božje ljubavi ni mudrosti odozgor ni istinske zahvalnosti. U slučaju intelektualne nadarenosti odgojenika, potrebno je često podsjećati i sebe i njega da „znanje nadima, a ljubav izgrađuje“ (1 Kor 8,1)
Mate Šimundić
Photo by Maheima Kapur on Unsplash
