Od svih dužnosti koje roditelji i/ili odgojitelji imaju najveća je dužnost pomoći djeci da rastu u vjeri, ufanju i ljubavi. Ali koja je od svih dužnosti najteža? Smatram da je najteža odgojna zadaća pomoći onima koji su nam povjereni da upoznaju krjepost poniznosti, zavole je i rastu u njoj.
Poniznost je navika da lako i vedro priznajemo, prihvaćamo i živimo istinu o sebi, o drugima i o Bogu. A istina je da sam slab i grešan čovjek. Ne malo grešan i slab, nego bolestan nasmrt, zarobljen zlom. Izgubljeni slučaj – ako me Gospodin ne oslobodi i ne izbavi iz te propasti. Istina je da su drugi ljudi također takvi i da od njih ne smijem očekivati ono što, po sebi, ne mogu dati. Da se ne smijem uznositi nad drugima, umišljati sebi ovo ili ono, nego drugoga smatrati većim od sebe (usp. Fil 2,3).
Istina je također da je Bog milosrdni Otac, pun neizmjerne, neiscrpne i strpljive ljubavi, koji je poslao svoga Sina, Isusa Krista, da nas spasi svojim Križem, svojom mukom, smrću i uskrsnućem, i koji šalje svoga Svetog Duha, da nas iscijeli, utješi i posveti. „I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ (Dj 4,12)
Znajući ovo, a s obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo, kako onda odgojiti dijete da bude ponizno? Jer okolnosti su takve da je ova istina gotovo sasvim odbačena, a umjesto nje prevladava laž da su ljudi samodostatna i uspješna biće koja sama napreduju i kojima nikakav spasitelj ne treba, jer se čovjek sâm spašava – silazeći s križa.
Čak se i u crkvenim sredinama širi kultura samopromocije i signaliziranja vrlina, idolopoklonstvo lajka, a kao jedino nesporno i društveno prihvatljivo rješenje za sve osobne i zajedničke probleme nude se već otrcani psihološki slogani: Treba nam „malo više samopouzdanja“ i „bolja komunikacija“.
Na pitanje iz naslova pokušat ću odgovoriti u sljedećih devet mjesečnih kolumni na portalu Mreže riječi.
Za početak evo jedne male poučne priče. Jednom su došle neke starješine k abbi Pimenu i upitale ga: „Kad vidimo brata kako drijema tijekom službe Božje, hoćemo li ga probuditi i ukoriti?“ On im je odgovorio: „Što se mene tiče, kad vidim brata da drijema, stavim mu glavu na svoja koljena i pustim ga da se odmori.“
U ovoj se jednostavnoj anegdoti krije početak pedagogije poniznosti. Starac Pimen svojim odgovorom nije odobrio spavanje za vrijeme bogoslužja ili molitve, nego je uputio na nutarnji stav i raspoloženje srca koje roditelji i odgojitelji, starješine, trebaju imati ako žele drugoga potaknuti na poniznost, temeljnu kršćansku vrlinu. Naime, početak je odgoja za poniznost u srcu odgojitelja.
Roditelj/odgojitelj je stariji, ima daleko više grijeha na duši negoli neko dijete ili učenik (usp. Iv 8,9), on je taj koji mora biti ponizan. Roditelj koji ne gleda na svoje dijete svisoka, koji ga ne odbacuje zbog njegovih slabosti, koji – i kad opominje i kažnjava – u svom srcu ne prezire i ne osuđuje, takav roditelj budi u svom djetetu želju da i samo bude ponizno i strpljivo s drugima.
Još se jedna pouka krije u riječima svetog Pimena. On upućuje starješine na činjenicu da je taj brat koji je zadrijemao slab, umoran, ali da nije licemjer, da se ne pretvara pred njima, da ne glumi pobožnost. Taj je brat u prednosti pred mnogima jer mu je njegova slabost otkrivena, očita, ne može je lako zanijekati, kad je svima jasno da drijema umjesto da bdije i moli. S takvima koji su svjesni svojih slabosti treba postupati nježno, a one koji svoje slabosti kriju ili ih opravdavaju, treba biti strog, iskren i izravan. I to je poniznost.
Mate Šimundić
Photo by lucas mendes on Unsplash
