Poniznost uma ili smirenoumlje, spoznaja i priznanje da smo – koliko god pametni bili – siromašni pameću, nije dovoljna ako ne slijedi poniznost volje, koja se očituje u poslušnosti volji Božjoj. Sâm Gospodin upozorava: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.« (Mt 7,21)
Poslušnost volji Božjoj nije nešto skriveno, nedostupno ili nemoguće poniznom čovjeku, naprotiv, ona se pojavljuje kao najlakši i najbolji izbor, onaj izbor koji nas oslobađa od ropstva i tereta grijeha i od opasnosti vječne smrti. Tko sluša Gospodina, ulazi u njegov počinak, odmara se na njegovim grudima i uživa u njegovu milosrđu.
Djeci, za koju se roditelji još skrbe, poslušnost volji Božjoj je – gotovo uvijek – poslušnost roditeljima. Apostol Pavao piše malim Efežanima: »Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu jer to je pravedno.« (Ef 6,1) Istaknuto je gotovo uvijek jer postoji slučaj kada dijete nije dužno slušati roditelje. Poslušnost, naime, prestaje gdje počinje grijeh, koji je uvijek i opredjeljenje za laž. Tada su otpor i otkazivanje poslušnosti izrazi junačke poniznosti, koja je uvijek i opredjeljenje za istinu.
Stoga odgojitelj treba imati na umu da osobu, koju mu je Gospodin povjerio, odgaja ne da bude poslušna odgojiteljevoj volji samoj po sebi, volji koja je također sklona zlu, nego volji Božjoj, Božjoj riječi i zapovijedima, koje se redovito, ali ne nužno, očituju u zapovijedima odgojitelja. To se ostvaruje upućivanjem odgojenika na postojanje, slušanje i odgoj savjesti, »najskrovitije jezgre i svetišta čovjekova, gdje je on sâm s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini« (Gaudium et spes, 16).
To, međutim, ne znači da dijete treba neprestano dovoditi u pitanje ono što roditelji određuju u običnim, svakodnevnim stvarima u kojima su zdrav razum i pristojnost sasvim dovoljni. Pomoći djetetu u odgoju savjesti znači podučiti ga i osigurati mu redovito primanje sakramenata, osobito svete ispovijedi, moliti s njim i za njega, uvoditi ga u božansko čitanje Svetog Pisma i razmatranje muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova, već od malih nogu.
Nažalost, to je često mukotrpna borba i za odgojitelja i za odgojenika, jer se svi ljudi – nasljednici Adamove neposlušnosti i njegovog strašnog pada – spontano opiru Bogu i njegovoj volji. Lijek za to je Božja milost i milosrđe u Gospodinu Isusu i Crkvi, lijek koji se prima poniznošću uma. Stoga se oni odgojitelji koji nailaze na teškoće u odgoju volje, a to možemo biti i najčešće jesmo svi mi, trebaju uvijek iznova vraćati na smirenoumlje. Podsjećati sebe na svoju zloću, neposlušnost i nesposobnost da druge poučimo i odgojimo. I moliti Gospodina da nam se smiluje, i nama i našoj djeci, s vjerom da »poniznima daruje milost« (usp. 1 Pt 5,5-6).
Da bi se stekla bilo koja krjepost, pa tako i poniznost, potrebno je ustrajno činiti djela te krjeposti. Za to je pak poželjno biti pod određenom stegom ili disciplinom, odnosno poštivati izvanjska pravila koja se ne mogu samovoljno kršiti ili mijenjati. Odgajati dijete da bude poslušno moguće je ako roditelj, imajući razumijevanja za stvarne mogućnosti i potrebe, odredi prikladnu stegu ili red kojeg se dijete treba držati strpljivo i svakoga dana. Vježbajući se u krjeposti poslušnosti (ili poniznosti volje) u malim stvarima, dijete će steći osjećaj sigurnosti i pouzdanje u Boga koji daje milost da budemo dobri.
Roditelj pri tom ne smije zaboraviti da se odgajanje odvija u vremenu, postupno, s usponima i padovima. Treba uzimati u obzir psihičko i fizičko stanje odgojenika, razborito se prilagoditi njegovim osobnim i obiteljskim okolnostima. Nije isto ako je dijete nedavno doživjelo tešku traumu i treba ohrabrenje i pažnju ili ako je postiglo neki uspjeh i sad se treba vratiti u svakodnevicu. Riječ Božja nakon poziva djeci da slušaju svoje roditelje nastavlja odmah s pozivom roditeljima: »A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim!« (Ef 6,2)
Mate Šimundić
Photo by Maheima Kapur on Unsplash
