Premda se kaže da se osjećaji, bili ugodni ili neugodni, javljaju spontano, kao tjelesna reakcija na ono što doživljavamo, i da nisu mjerilo naše dobrote ili zloće, to ne znači da se odgoj za poniznost ne odnosi i na osjećaje, to jest na način kako
Poniznost uma ili smirenoumlje, spoznaja i priznanje da smo – koliko god pametni bili – siromašni pameću, nije dovoljna ako ne slijedi poniznost volje, koja se očituje u poslušnosti volji Božjoj. Sâm Gospodin upozorava: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’,
Poniznost nije tek jedna od vrlina. Ona je prvo i osnovno obilježje onoga koji vjeruje u Krista. Bez poniznosti nema kršćanina. To je stoga jer nam po poniznosti Gospodin dolazi u susret i po poniznosti primamo njega kod sebe. Dovoljno se sjetiti satnika iz evanđelja
Od svih dužnosti koje roditelji i/ili odgojitelji imaju najveća je dužnost pomoći djeci da rastu u vjeri, ufanju i ljubavi. Ali koja je od svih dužnosti najteža? Smatram da je najteža odgojna zadaća pomoći onima koji su nam povjereni da upoznaju krjepost poniznosti, zavole je
