Premda se kaže da se osjećaji, bili ugodni ili neugodni, javljaju spontano, kao tjelesna reakcija na ono što doživljavamo, i da nisu mjerilo naše dobrote ili zloće, to ne znači da se odgoj za poniznost ne odnosi i na osjećaje, to jest na način kako u svojoj svijesti osjećaje razumijemo i kako s njima postupamo. Zapravo, pedagogija poniznosti koja ne uključuje osjećaje (kratkotrajno stanje) i raspoloženja (dugotrajno stanje) i njihovo razumijevanje ne može ispuniti svoju svrhu, ne može pomoći djetetu da se otvori i prihvati istinu o čovjeku i o Bogu. Štoviše, kao što postoji poniznost razuma i volje, možemo reći da postoji i poniznost osjećaja.
Poniznost osjećaja je onaj vid krjeposti poniznosti koji se odnosi na način kako upravljamo svojim osjećajima. Nazovimo to duhovna trezvenost. To je sposobnost točnog prepoznavanja, imenovanja i tumačenja osjećaja koji se u nama javljaju, a zatim i vještina upravljanja osjećajima, da ne gospodare oni nad nama, nego mi nad njima, tako da – po Božjem daru – i našim osjećajima i raspoloženjima proslavimo Gospoda. Trezvenost služi tome da cijeli čovjek, i dušom i tijelom, dakle i osjećajima, vrši volju Božju. U mjeri u kojoj nam pomažu da se obratimo Gospodinu, da ga više ljubimo i bolje mu služimo, osjećaji mogu i trebaju imati pozitivnu ulogu u našem odnosu prema sebi, prema drugima, a osobito prema Bogu. Stoga ih treba odgajati, a ne zanemarivati.
Što to konkretno znači u odgoju djece (ili odraslih koji su nam povjereni; vrlo često i odrasli muku muče s emocionalnom pismenošću)? Prije praktičnih preporuka, imajmo na umu ovo: Osjećaji su Božji dar čovjeku. Dar koji je, kao i sve ovozemaljsko, pogođen istočnim grijehom i poremećen njegovim posljedicama i kojem je potrebna spasonosna Božja ljubav. Stoga je molitva prvi i temeljni korak prema poniznosti osjećaja. Nema te metode ili terapije koja može pomoći čovjeku ako zanemari Božju milost.
Odgojitelj može pomoći odgojeniku da lakše prepozna svoje osjećaje stvaranjem poticajnog i prijateljskog okruženja u kojem odgojenik neće strahovati od okrivljavanja i odbacivanja zbog iznošenja osjećaja. Ponekad je potrebno da roditelj sâm imenuje djetetove osjećaje u njegovoj prisutnosti, ali bez osude, nježno i strpljivo. Također, može pomoći i proširivanje rječnika. Nažalost, većina ljudi koristi samo nekoliko riječi (sretan, tužan, ljut), dok iskustvo pokazuje da precizno i nijansirano imenovanje (sjetan, ushićen, tjeskoban, razočaran), olakšava upravljanje osjećajima i pojačava trezvenost. Za osobnu duhovnu trezvenost dobro je posvješćivati sebi i osjećaje drugih ljudi, njihov doživljaj naših riječi ili djela, postaviti pitanje: Kako bi se ti osjećao da je on to tebi napravio?
Za bolje razumijevanje pozitivne uloge osjećaja (i njihovog izražavanja) u duhovnom životu valja se prisjetiti sljedećeg događaja u Gospodinovom životu: »Kad Isus vidje kako plače ona (Marija, sestra Marte i Lazara) i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: „Kamo ste ga položili?“ Odgovoriše mu: „Gospodine, dođi i pogledaj!“ I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: „Gle, kako ga je ljubio!“« (Iv 11,33-36) Jasno je da Isus, kao pravi čovjek, ima osjećaje, ali ovdje je očito i da ih ne krije. Naprotiv, pred mnoštvom plače, izražava snažne osjećaje, i tako svima otkriva svoju ljubav prema Lazaru i prijateljima u Betaniji. Otajstvo utjelovljenja u sebi sadrži i otajstvo osjećaja, koji su u Isusu obnovljeni na sliku Božju. Gospodin je uzeo ljudsko tijelo, uključujući i osjećaje, da bi ih otkupio i spasio i po njima (ali ne samo po njima) svijetu objavio Božju milosrdnu ljubav.
Mate Šimundić
Photo by Maheima Kapur on Unsplash
