Suvremena razvojna i odgojna psihologija otkrivaju sve veće značenje čovjekova prenatalnog života. Iako na tom području ostaje još uvijek mnogo tajni, neke tradicionalne pretpostavke, građene također na intuiciji i religioznoj komunikaciji, postaju u suvremenim psihološkim istraživanjima sve relevantnijima.
Fetus počinje vrlo rano prepoznavati majčinu komunikaciju te se aktivno uključivati u nju. Željena djeca koja se rađaju u dobro pripremljen životni prostor dolaze na ovaj svijet s osjećajem da su poželjni i voljeni, da je život lijep i ugodan – ne zato što bi željela živjeti bez ograničenja i bolova, već zato što su bezuvjetno voljena i tako duboko u sebi intuitivno uvjerena da ih »majka« neće ostaviti. Nasuprot tome, djeca s prenatalnim opterećenjima, koja možda duže vrijeme nisu bila željena, te su se rodila u nepripremljen životni prostor, prežet neprijateljstvom, agresivnošću i konfliktima, ta se djeca već na samom početku života zateknu na lošijoj »startnoj poziciji« te se s izazovima suočavaju s »negativnim predznakom«. S jedne strane taj negativan predznak donose na svijet već iz majčine utrobe, budući da su bili neposrednim dionicima majčinih tjeskoba i sumnji, zbog čega im je istovremeno bila uskraćena tjelesna i psihička sigurnost u utrobi, a s druge pak strane, ta se prenatalna nesigirnost najčešće nastavlja i poslije rođenja.
U životu nema baš tako pojednostavljenih, pogotovo ne tako ekstremnih negativnih učinaka prenatalnog razdoblja. Komunikacija između fetusa i majke, zajedno s biološkim procesima, ponekad čak i nakon neželjene trudnoće promijeni raspoloženje majke i pripremi je za pozitivan odnos prema novorođenom djetetu. To ne smanjuje utjecaj prenatalnog razdoblja na oblikovanje samopoimanja ili samoprepoznavanja, već ga zapravo naglašava, budući da se priroda sama pobrinula za to da se unatoč oteževajućim okolnostima dijete rađa s osjećajem sigurnosti, bezuvjetnog prihvaćanja i ljubavi.
Iako Sveto pismo Mojsija »po krvi« ne uvrštava u logičan nastavak Abrahamova rodoslovlja, ono ga po »funkciji« ipak stavlja u službu rješavanja Abrahamovih potomaka iz nevolje i »gladi« koja se sada javlja u Egiptu. Možda Sveto pismo već kod Mojsija zapostavljanjem »krvi« naglašava značenje duhovnog srodstva i duhovne povezanosti.Kao što se nebrojeno puta u povijesti događa, tako se i u Egiptu vlast promijenila i zaboravila na »povijesne zasluge« Josipa i njegovih suradnika. Nova je vlast u »pridošlicama« vidjela isključivo opasnost, otvoreno ih je etiketirala kao neprijatelje i sve više iskorištavala. Faraonova naredba da babice moraju ubijati mušku novorođenčad znači zapravo obrambeni nagovještaj – uz prizivanje građanskog rata, jer su mušku novorođenčad trebale navodno ubijati hebrejske babice.
Vanjske okolnosti i politički pritisci stavljaju Mojsijevu majku i oca na tešku kušnju. Profinjen te istovremeno neobično okrutan oblik genocida, koji u stvari onemogućava bilo kakav otpor nemoćnih stvorenja, prouzrokuje pored ubijanja i neprirodno depresivno ozračje.
Međutim, ljubav je jača od svih otežavajućih okolnosti, »žena zače i rodi sina« (Izl 2,2a).
Pretpostavljamo da Mojsijevi roditelji nisu bili tako površni te bi se odlučili za novi život u smislu nekakvog »lova na sreću«, misleći da će »možda biti kćerka«. Iako tada nisu poznavali bračna savjetovališta, ni bilo kakve ustanove koje bi se bavile planiranjem obitelji, njih dvoje su vjerojatno u dubokoj ljubavi i svjesno prihvatili odluku za život. S obzirom na tadašnje prilike možemo zaključivati da se nisu povodili toliko razumskim argumentima koliko pouzdanjem u Boga i vjerovanjem u njegovu »čudesnu« pomoć.
No, majka je unatoč tome vjerojatno proživljavala trenutke nesigurnosti i unutarnje muke. S pravom pretpostavljamo da je u nevolji majka bila često sama s djetetom u svojoj utrobi. Možda se u trenucima tišine molila Bogu da bi njeno dijete bilo kćerka, iako je tadašnja tradicija čeznula za muškim prvorođencima. A što, ako bude sin? Vjerojatno se pitala: Hoće li ga oteti i ubiti? Baciti u rijeku Nil?
Možda je koji put pričala s kakvom »modernom« kolegicom ili čak suvremenom obiteljskom savjetnicom koja joj je naravno dala jedini logični savjet – da ne bude luda, neka smjesta učini pobačaj. Ukoliko bi je uvjerila u to, Mojsije se ne bi rodio. Zapravo je već svaka pomisao na pobačaj značila za Mojsija posve realnu smrtnu opasnost. Ako bi ta misao u majčinoj glavi očvrsnula te bi je dovela do neke druge odluke, majka bi tu odluku mogla izvršiti, budući da Mojsije tada nije imao nikakvih mogućnosti za obranu.
Prema tome, Mojsije je imao teško, zapravo traumatično prenatalno razdoblje. Međutim, sama činjenica da se rodio znači da je uspješno proživio sve prenatalne tjeskobe, pa čak i smrtne opasnosti. Zbog svoje krhkosti, ali i zato što je bio izložen nevoljama i životnim opasnostima već u prenatalnom razdoblju te da je sve nevolje i opasnosti uspješno proživio, Mojsije je došao na ovaj svijet kao »pobjednik« i zastupa brojnu djecu s teškom i rizičnom trudnoćom.
U Mojsijevom slučaju – i u mnogim sličnim slučajevima – pobjednici su i majka i dijete. Oboje su prevladali pokoju smrtnu opasnost prije nego što je dijete ugledalo svjetlo svijeta. Za vrijeme trudnoće bila je itekako značajna njihova međusobna komunikacija koja se odvijala pod majčinim vodstvom. U skladu s tradicijom i snažnom religioznom dimenzijom Hebreja, odnosno Izraelovih potomaka, ništa manje značajna nije bila majčina, a možda i očeva komunikacija s Bogom. Ta je komunikacija osobito u trenucima osamljenosti i napuštenosti most koji povezuje svaki pa i najdublji jaz između čežnje i stvarnosti.
prof. dr. sc. Stanko Gerjolj
Photo by Vanessa Serpas on Unsplash
