Vidjevši kako je krasan, krila ga je tri mjeseca (Izl 2,2b).
Mojsije je, dakle, sretno rođen te poslije prenatalnog razdoblja započinje svoj zemaljsko život. Očito se majka dobro sakrila i zaštitila, a prije toga mora da je uspješno prikrivala svoju trudnoću.
Majke u radosnom očekivanju vole jedna s drugom, ali i sa svojom okolinom, podijeliti svoje čežnje i radost zbog novog života u svojoj utrobi. Mojsijevoj majci to vjerojatno nije bilo moguće, zato što je morala skrivati svoju trudnoću i na kraju posve »nečujno« roditi. Tako je već prije rođenja pripremala svog sina na teške i opasne okolnosti u kojima će se roditi i koje će poslije poroda snaći i majku i dijete. S obzirom na dosadašnji tijek događanja imaju vjerojatno oboje dosta dobar osjećaj i možda se u majci već rađaju varijante narednih koraka. Poslije uspješnog poroda mogla je slavodobitno reći: »Bogu hvala, sve je dosad uz Božju pomoć prebrođeno; zajedno smo to smogli«.
Kad se Mojsije rodio, majka se tome jako obradovala, što je sasvim u skladu s prirodnim zakonom. Osjećaj da joj je dijete lijepo sasvim je prirodan i prožima svaku majku. Bilo koji drugi osjećaj bio bi neprirodan i neprihvatljiv, kako za majku tako i za dijete.
U opasnim prilikama, u kakvima se rodio Mojsije, međusobna povezanost majke i djeteta još je jača, a zbog otežavajućih okolnosti i mnogo problematičnija. Uspostavljena je, naime, na ljubavi i usađenoj međusobnoj pripadnosti koja pruža temeljnu sigurnost i sposobnost pra-pouzdanja, što je podloga za preživljavanje, te se kasnije transformira u korijenje pozitivnog samopoimanja osobe.
Bez mnogo mašte možemo se empatijski uživjeti u odnos između Mojsija i njegove majke u prvim danima, tjednima i mjesecima novorođenčeva života. Možemo osjetiti kako je majka budno i pozorno pratila svaki njegov pokret te mu unaprijed pokušavala udovoljiti u svim mogućim potrebama, budući da bi se izložila smrtnoj opasnosti, ukoliko bi dijete glasnim plačem ukazivalo na jednostavne biološke ili psihičke potrebe. Nije se smjela ni opušteno smijati, niti izražavati svoju radost zbog djeteta i njegova života, jer bi takva komunikacija između njih dvoje bila također opasna. Zato možemo naslutiti, da su i Mojsije i njegova majka bili uskraćeni za oba značajna oblika artikulacije odnosa, za smijeh i plač. Povezanost između majke i novorođenčeta naime neobično je intenzivna, majčin utjecaj može biti tako snažan, da se dijete u takvim okolnostima boji plakati i smijati. Iako je majka svoje dijete ograničavala doista iz čiste ljubavi, strah ipak ostaje, osjećaj ograničenosti se ne smanjuje, možda čak povećava. Strah potencira osjećaj ograničenosti i skučenosti, proširujući ga na sva područja. Strah i s njim povezana skučenost jednostavno »obuzmu« čovjeka.
Mojsije se, dakle, odmah po rođenju susreće s ograničenjima životnog prostora i skučenog artikuliranja života. Činjenica da je s majkom proživio tri mjeseca na tajnovitom mjestu, ohrabruje ga da poslije uspješnog prenatalnog razdoblja i poroda prevlada treću, ovog puta tromjesečnu nevolju postojanja.
Novorođenče se unatoč »šoku« što ga doživi kod poroda rađa još dugo vremena u smislu odvajanja od majke. Tako je i poslije poroda još neko vrijeme naprosto »dio majke«. I novorođenčetu i majci potreban je tjelesni doticaj i dodir, što se ponajbolje ostvaruje dojenjem. Na taj način postaju djetetova usta, odnosno usnice u prvim mjesecima ne samo sredstvo prehranjivanja, već istovremeno i temeljno komunikativno sredstvo, što znači da je u tom vremenu dodir izvanredno značajan za novorođenče. Mojsijeva majka intuitivno uvažava psihološke karakteristike, budući da poslije navršena tri mjeseca svog sina premješta iz obiteljske maternice, odnosno iz svog naručja u »socijalnu maternicu«. Naime, tada usnice u određenim okolnostima počinju gubiti značenje jedinog komunikatora s okolinom, a značajniju ulogu dobivaju oči. Poslije trećeg mjeseca novorođenče je već sposobno za prve socijalne reakcije, npr. osmijeh izazvan podražajima očiju, što znači da je majka izabrala optimalni psihološki trenutak za prvi dodir novorođenčeta sa širom društvenom okolinom. Time nipošto ne prestaju njihove tjeskobe. Ali njih dvoje se poslije svakog uspješnog zaključka ili prevladavanja neizvjesnosti osjećaju unutarnje jači i samosvjesniji, unatoč velikom umoru.
prof. dr. sc. Stanko Gerjolj
Photo by Luma Pimentel on Unsplash
