Pod pluralizmom općenito podrazumijevamo raznolikost i različitost socijalnih oblika, uvjerenja, interesa i načina ponašanja. „Pluralizam i s njim povezan pojam tolerancije značajka je modernoga života i postao je dominantnim uvjetom slobode, pravde i suživota. Pojam se danas shvaća ponajprije u društvenom i političkom pogledu pa tako postoji religijski pluralizam, pluralizam vrednota, društvenih skupina te političkih stranaka i usmjerenja.“ (1) Početke mu nalazimo u doba reformacije i vjerskih ratova, a razvija se za vrijeme prosvjetiteljstva i industrijske revolucije, kada su započeli procesi odvajanja različitosti u tadašnjemu europskom društvu da bi potom nastala otvorena društva s brojnim i različitim skupinama, načinima ponašanja, interesima i uvjerenjima.
Druga njegova značajka je da se ta različitost ne samo tolerira i prihvaća, nego i priznaje, te se različitim skupinama, svjetonazorima i uvjerenjima u društvu daje jednako pravo opstojanja i razvijanja, često u međusobnoj konkurenciji. Pluralizam je tako, kaže dr. Ančić, „ne samo temeljna značajka moderne nego ona polazi od uvjerenja da sadašnji sekularni pluralizam nužno proizlazi iz povijesnog iskustva i razvoja ljudske slobode te da nije prolazna pojava nego nepovratni proces. On zacijelo ima svoje pozitivne stečevine ali ne smijemo previdjeti ni opasnosti i razornu moć njegove dezintegracije koja vodi u relativizam istine, pravednosti, u neobvezatnost ako se u društvu smanji opseg ili oslabi supstanca etički zajedničkoga.“ (2)
Budući da se još uvijek javlja zbrka u shvaćanju pluralizma u zapadnim zemljama koje iza sebe imaju bogato iskustvo života u uvjetima društvenoga pluralizma i njegova pandana političke demokracije, razumljivije je stanje svijesti o tom višeznačnom problemu u tranzicijskoj zemlji kao što je Hrvatska. Sve do pada komunizma Crkva u Hrvatskoj živjela je u sustavu političkog totalitarizma koji nije dopuštao niti tolerirao nikakve oblike društvenog pluralizma kojega katolički socijalni nauk legitimira i brani upravo na temelju zaštite onih vrjednota koje totalitarizam i diktatura ugrožavaju, a to su prava ljudske osobe i prava društvenih skupina. (3) Stoga je naš pokoncilski razvoj bio lišen demokratskog okružja i protekao drukčije nego u zemljama zapadne demokracije. Važno je naglasiti da pitanje pluralizma u Crkvi i demokratizacije crkvenih struktura ili reforme upravljanja nije moglo „značajnije dolaziti od strane vjernika jer u ondašnjem našem društvu te vrednote nisu bile prisutne. Osim toga u uvjetima progona i represije ponajprije je valjalo sačuvati vjeru i crkveno jedinstvo te obraniti ono malo preostalog prostora vjerske slobode. Ugroženost vjernika izvana te nepoznavanje funkcioniranja zapadne demokracije nije dopuštala da se ni iznutra ozbiljnije postavi pitanje pluralizma jer se smatralo da bi i takve rasprave mogle ugroziti i opstanak Crkve. I u takvim uvjetima bilo je djelomice različitih pristupa nekim teološkim i crkvenim pitanjima.“ (4)
U svakom slučaju Koncil je u Crkvi u Hrvatskoj izazvao burna previranja. Prevagnuo je pozitivni prihvat koncilskih smjernica i duha, i među vjernicima laicima, i među teolozima i biskupima, a o tome svjedoče brojne pokrenute inicijative, nastale ustanove, osnovane publikacije koje su se zauzimale za crkvenu obnovu. Nije bilo otvorenih i snažnijih osporavanja Koncila i njegovih reformi, ali je „bilo pritajenih neprihvaćanja njegova duha i optuživanja da je upravo on izazvao nepovoljni razvoj u Crkvi. Pojavila su se sporenja oko pravog tumačenja koncilskih dokumenata a zbog različitih predodžaba o njima nastale su nejasnoće kamo koncilska obnova zapravo smjera. To se osobito odnosi na koncilski stav o vjerskoj slobodi i dostojanstvu ljudske osobe, o pitanju ateizma i autonomiji svjetovnih stvarnosti, o kolegijalnosti biskupa i novom poimanju Crkve, o dijalogu sa svijetom i konačno o izostanku jasnih osuda (tj. izopćenja).“ (5)
Spomenut ćemo neka previranja i „slučajeve“ koje je Koncil izazvao u Hrvatskoj, a znak su početka pluralizma u našoj Crkvi i odraz naših tadašnjih (ne)mogućnosti kreativno ga prihvatiti. Pojedine skupine svećenika i profesora tražile su raspravu o unutarcrkvenim problemima i pitanjima crkvenog života, umjesto autoritarnih odluka zahtijevali su otvorenost i dijalog. Takve skupine pojavile su se gotovo diljem cijele Hrvatske, spomenimo Đakovo, Rijeku, Zadar i Zagreb. U Đakovu je nastala tzv. Bijela knjiga, tj. dopis skupine svećenika Đakovačke biskupije (1970.). U „Bijeloj knjizi“ na 50-ak stranica iznosi se niz prigovora na način obnašanja biskupske službe od strane đakovačkog biskupa Stjepana Bäuerleina i izražava nezadovoljstvo stanjem u biskupiji, te se traži da Sveta Stolica provede svoju istragu. Potpisalo ju je 10 svećenika Đakovačke biskupije. U Rijeci se dogodio „slučaj“ s dominikancem o. Tihomirom Ilijom Zovkom koji je okupio studentsku zajednicu „Synaxis“ zahtijevajući bratstvo umjesto tutorstva, tražeći dijalog i otvorenost umjesto diktata. Optužen je da je prenaglasio neke istine vjere na račun drugih, oduzeta mu je ovlast propovijedanja, a zajednica je nastavila na drukčiji način djelovati. U Zadru su se održavale tribine o temi Koncila. Skupina mladih profesora angažiranih na tim tribinama uputila je otvoreno pismo tražeći veću slobodu u Crkvi i iznoseći smiona teološka gledišta o sakramentima, predbračnom i bračnom moralu te o svećeništvu. Njihovo djelovanje izazvalo je podjelu među svećenstvom, službu je napustilo 25 svećenika, a zadarska je teologija zatvorena. Oko teologa Čedomila Čekade (6) okupila se skupina svećenika koja se suprotstavljala koncilskim strujanjima u Glasu Koncila i Kršćanskoj sadašnjosti te nekim teolozima na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Suprotstavljanja je bilo i na samom KBF-u između progresivne i konzervativne teološke struje, razilaženja između Kršćanske sadašnjosti i Glasa Koncila te na kraju sukob među samim biskupima oko utemeljenja Teološkog društva Kršćanska sadašnjost (TDKS 1977.) Izraz određenog pluralizma su brojne laičke zajednice i pokreti koji su se razvili u našoj Crkvi, potom različita tijela za koordinaciju pastorala na razini biskupske konferencije i sl.
Trebalo bi među ovim događajima prošloga stoljeća, ali i među onim novijega datuma, razgraničiti što je izraz određenog unutarcrkvenog pluralizma, a što tek svjedoči postojanju različitih mišljenja? Koja su to prava koja treba štititi, a integralni su dio osnovnih načela katoličkoga socijalnog nauka, a što vodi relativizmu istine, pa i odricanju istine, koja bi bila konačna i sve obvezivala? Stav koji se odriče istine suprotan je samoj biti Crkve kao nositeljice i posrednice konačne istine o Bogu i o čovjekovu spasenju. Međutim, Koncil nas potiče na čitanje znakova vremena o kojima ovisi poslanje Crkve u Hrvatskoj, a to su: povjerenje u pojedinca, ozračje suradnje, zdrava i redovita komunikacija, aktivno sudjelovanje vjernika laika u crkvenomu životu i razvijanje unutarcrkvenoga dijaloga. (7)
dr. sc. Silvana Burilović Crnov
[1] Nediljko A. Ančić, Crkva u Hrvatskoj i unutarnji pluralizam: stvarnost ili želja?, Bogoslovska smotra 73 (2003.) 2-3, 343.
[2] Isto, 344.
[3] „Budući da su ta prava integralni dio osnovnih načela katoličkoga socijalnog nauka: personalizma, supsidijarnosti, solidarnosti i općega dobra, svako od ovih načela, na svoj način, pretpostavlja i zagovara pluralizam.“ Špiro Marasović, Kršćanska društvena svijest, Crkva u svijetu, Split, 2010., 382.
[4] Nediljko A. Ančić, Crkva u Hrvatskoj i unutarnji pluralizam: stvarnost ili želja?, 352.
[5] Isto, 353. O poslanju Crkve u pluralizmu vidi: Ivica Raguž, Poslanje Crkve u pluralizmu – „Preobražavajuće prihvaćanje“, Bogoslovska smotra 73 (2003.) 2-3, 269-292.
[6] Upućujem na knjigu Čedomila Čekade Kuća na kamenu. Pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970. i u njoj kritiku intervjua s kardinalom Suenensom pod naslovom „Pluralizam“ u Crkvi, 103-126.
[7] Vidi: Stjepan Baloban, Današnji znakovi vremena i poslanje Crkve, Diacovensia 21 (2013.) 1, 49-61.
