Iza nas je proslava rođenja Isusa Krista. Čini se da je rođendan Bogočovjeka proslavljen svečano i radosno. Slavilo se dugo i raskošno, kontrastno njegovom skromnom i jednostavnom rođenju. Uložilo se puno truda i materijalnih dobara u raskošno kićenje ulica, trgova i obiteljskih domova. Bilo je puno svečanih domjenaka i prijema, kako političko-društvenih struktura, tako i crkvenih. Crkve su bile iznimno lijepo ukrašene, borovi domišljato okićeni, s maštovitim i inovativnim rješenjima za jaslice. Zanimljivo je bilo vidjeti da se već početkom Došašća ukrašavaju i oni gradovi koji nisu većinski kršćanski. Puno se vremena potrošilo na pripremanje različitih ukusnih jela i pakiranje darova. Iz godine u godinu, sve se više i više ulaže truda i novca u organizaciju rođendana Božjega. Kao i svake godine, osjetio se nedostatak vremena i određena doza nervoze kako bi se sve stiglo, kako se ne bi što zaboravilo. Ipak, u svoj toj zbrci i strci, zaboravila se jedna sitnica. Beznačajna sitnica. Zaboravilo se čiji se rođendan slavi, odnosno čiji bi se rođendan trebao slaviti. Zaboravilo se na slavljenika. Isus je postao zaboravljeni Bog. Nitko razborit ne bi trebao uzeti za zlo ovu sitnicu, s obzirom na to što se sve učinilo. Da, zaista je nevjerojatno u kakvu smo ironiju pretvorili proslavu Božića. Velika li čovjekova poniženja Boga! Boga koji je sam sebe ponizio i postao čovjekom da čovjeka otkupi i spasi, podigne ga i vrati mu dostojanstvo izgubljeno grijehom. Stoga, s pravom Giovanni Papini zaključuje kako je vrijeme priprave za Božić vrijeme vrhunske kršćanske dvoličnosti. Ta dvoličnost je tako lijepo maskirana da ju je na prvu teško prepoznati.
Tko zna po koji put ka svojima dođe i njegovi ga ne primiše. No, paradoks je upravo u tome da se njega čekalo i da se sve spremalo u čast njegovoga dolaska. Pa zar i u njegovo vrijeme ne bijaše isto? Ne prepoznaše ga i ne primiše ga. No, ipak za razliku od tadašnjeg vremena, u ovo vrijeme Krista se prepoznaje. Unatoč tome što ga se prepoznaje, za njega nema mjesta. Truli zapad velikom marketinškom propagandom, veličanstvenom i raskošnom pripremom rođendanskog slavlja, izbacio je samog slavljenika s njegova vlastita slavlja. Ne možemo se oteti dojmu da se Božić želi pretvoriti u sekularno slavlje Dana darivanja, multikonfesionalan dan bez vjerskog značenja i sadržaja. Tako smo mogli pročitati da je Advent u Zagrebu među prvih deset u Europi, jer je multikonfesionalan. Koja li lukava domišljatost edenske zmije koja zavede Adma i Evu. Ta ista zmija nastavlja zavoditi sve naraštaje, od Adama i Eve do našega doba. Olako smo se dali zavesti, te gotovo neprimjetno, polagano i tiho izbaciti Isusa iz proslave Božića. Rođendan Boga slavi se bez Boga. Takva proslava Božića je velika ispraznost. Čini nas nesretnima, nezadovoljnima, duboko nemirnima s prazninom unutar vlastitoga bića. Ispraznost rađa još veću ispraznost, jer „ispraznost nad ispraznošću sve je ispraznost“ (Prop 1,2).
Kad se ugase lampice i skinu nakiti, ostajemo sami zarobljeni u sivilo svoje svakodnevice. Osjećamo srdžbu i bijes što smo se dali zavesti i još jednom prevariti. No, istovremeno odlučni i spremni da se i sljedećeg Božića još više damo zavesti i prevariti. Doista, suvremeni način pripreme i proslave Božića poprima skandaloznu i sablasnu dimenziju, kako za vjernike, tako i za one koji ne vjeruju u Krista. Stoga, Božić nije i ne smije postati isprazni praznik bez Isusa. Pravi smisao slavlja Božića je činjenica da je u Betlehemu Bog postao čovjek. Druga Božanska osoba uzela je ljudsku narav rodivši se od Djevice Marije u siromašnoj obitelji bez smještaja. Tu je činjenicu teško prihvatiti, te se stoga siromašnom Božiću teško radovati. Kao kršćanima potrebna je hrabrost i odlučnost oduprijeti se Božiću bez Isusa. Uz sve poteškoće, kršćani, ako žele biti kršćani, pod hitno moraju vratiti u središte proslave betlehemsku štalicu s Isusom u jaslicama. Koliko god zvučalo grubo za uho, moramo konačno početi slaviti Božić s Isusom. Tko će nas istrgnuti iz ovog i ovakvog slavlja Božića? Tko će nas istrgnuti iz smrtonosnoga tijela (Rim 7,24)? Sv. Pavao jasno kaže da je to: „Isus Krist Gospodin naš“ (Rim 7,25). Božić s Isusom dat će nam snage da se odupremo lažnim proslavama Božića. On je zato i došao i nastanio se među nama da nas oslobodi i osnaži da budemo u ovome svijetu, ali da ne budemo od ovoga svijeta (Iv 15,19). Pred nama kršćanima je veliki izazov i zadaća vratiti zaboravljenoga i prognanoga Isusa u proslavu Božića, a to nije nimalo jednostavno i ugodno. Jedini način da vratimo Božić s Isusom jest da volimo i ljubimo ovaj svijet i čovjeka kao što je to Isus činio, a da nas svijet mrzi i progoni kao što je Isusa mrzio i progonio (Iv 15,18).
mr. sc. Mile Vidić
