Tajna. Uvijek nas golica i kopka. Nije naša, a tako je žarko i napadno želimo posjedovati. Želimo je razotkriti i u njezine dubine proniknuti. Ne da nam mira ni spokoja, neumoljivo nas muči i živcira. No, kad je konačno otkrijemo i kad postane dio nas i našega spoznajnoga carstva, osjetimo tek kratki trenutak zadovoljstva, sreće i uspjeha. Tek onda shvatimo kako njezino otkrivanje nije konačna sreća i zadovoljstvo. Tajne svemirskih visina i morskih dubina čovjek je, dobrim dijelom, otkrio i njima zagospodario, ali je i dalje ostao nezadovoljan i nesretan. Ipak, postoje tajne koje ne možemo otkriti niti u njih proniknuti. U tajnu Boga, čovjek ne može proniknuti, nego samo vjerovati. Također, čovjek je čovjeku tajna, ali i sami smo sebi tajna. Od postanka svijeta, čovjek je tražio način kako dokučiti i prodrijeti u tajnu Boga i čovjeka. Umoran od neuspjeha, suvremeni čovjek naviknut na uspjeh, odbacio je Boga kao nešto nevažno i suvišno, nešto što mu oduzima dragocjeno vrijeme koje može iskoristi na „puno bolji i pametniji način“. Riješio se Boga stavljajući ga u „fioku“ da mu ne smeta. U očaju i neostvarenosti vječitoga babilonskoga sna da bude veći od Boga u svojoj srditosti i medijskom nasilju, Bog je proglašen irelevantnim i suvišnim u životu čovjeka. Dok je, pak, čovjek sveden na moralno neutralnu nakupinu stanica koja gotovo da i nema većeg dostojanstva od ostalih stvorenja, nametnut kao mjerilo morala i života pod krinkom jednakosti, prava i slobode.
No, čovjek se ipak nije „oslobodio“ jedne tajne, a to je smrt. On je se i ne može osloboditi jer: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času. Jednog dana ja zastanem a ona raste dalje u meni dok me cijelog ne proraste i stigne na rub mene. Moj svršetak njen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama“ kako zapisa A. B. Šimić. To je jedna od zastrašujućih i najvećih tajni koja čovjeka obuzima. Tajna smrti nosi sa sobom jezivi strah i tjeskobu, neizvjesnost i mnoštvo pitanja. „Svemogući čovjek“ nemoćan je pred „krhkom sestricom“ smrti. Ne želi prihvatiti da je ona neotuđivi dio procesa života, stoga nastoji izvaditi tu „otrovnu bodlju smrti“ koja zapravo upućuje na transcendentnost čovjeka. Ulažu se ogromna sredstva kako bi se zaustavilo starenje i postigla besmrtnost. Živimo u nadi besmrtnosti prolaznoga i smrtnoga života. Ono što je smrtno i prolazno ne može postati besmrtno i neprolazno. Kad bi smrt bila trajno stanje, čovjek bi se vratio u ništavilo postojanja. No, čovjekova duša je besmrtna i zato čovjek ne može postati ništavilo. Bog je stvorio čovjeka za vječni život, ali zbog istočnoga grijeha, ljudska je priroda ranjena, te doživljavamo patnju i smrt. Ipak, nešto se dramatično dogodilo s Kristovom smrću na križu – nastao je veliki iskorak života. On je pobijedio smrt svakoga čovjeka, u njegovoj smrti darovana je snaga života našoj vlastitoj smrti, „jer za mene je život Krst, a smrt dobitak“ (Fil 1,21).
Upravo je smrt jedan od najvećih pokazatelja čovjekove besmrtnosti, kao što kaže Martin Heidegger u svom djelu Bitak i vrijeme, gdje je smrt „prije svega neizbježnost koja nadmašuje“. Smrt je neizbježna za čovjeka i nadmašuje čovjeka. Preko smrti čovjek nadilazi prolaznost i korača u vječnost. Kršćanski stav prema smrti je izazovan, odvažan i hrabar, jer to nije korak u provaliju ništavila nego u vječnost. Kao vjernici u trenutcima vlastite smrti su-uobličujemo se smrtnoj agoniji Krista u čiju je smrt utkana naša smrt. Postajući dio smrtnoga straha i agonije Krista, postajemo i baštinici njegova uskrsnuća i proslavljenoga života. Oni koji su Krstovi, ne umiru bez straha i agonije, ali ne u očaju i beznađu, nego s vjerom i nadom u život vječni, svjesni da se volja Očeva izvršava „ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“ (Mt 26,39). A volja je Očeva: „Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan“ (Iv 6,40). Jasan je odgovor na vječito pitanje koje čovjeka muči i plaši: ima li smrti; ne, smrti nema. Smrt je trenutak kada: „ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost“ (1Kor 15,53). Smrti nema, kako je to sažeo pjesnik Mak Dizdar u pjesmi Smrt: „Zemlja je smrtnim sjemenom posijana, ali smrt nije kraj jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda.” Za razliku od A. B. Šimića, kao kršćani vjerujemo kako naš svršetak nije smrti početak, naprotiv, to je njezin svršetak, a naš istinski početak.
mr. sc. Mile Vidić
