Značaj jezika vjere
Mnogi među onima koji se deklariraju kršćanima, a sve ih je više smatraju da im za njihovu vjeru nije potreban nikakav izvanjski obred kojim bi svoju vjeru očitovali ili potvrđivali. Dapače, i oni koji će svoju djecu poslati na vjeronauk i koji će pristupiti sakramentima, s uvjerenjem da im to neće štetiti, čine to više iz običaja i osjećaja društvene obveze, nego li iz istinskog vjerničkog uvjerenja. Stoga nije rijetko osjetiti kako se mnogi u Crkvi doista osjećaju kao stranci, kojima je možda lijepo što se tu nalaze, ali u stvari ne razumiju što se to pred njima i s njima samima događa. S druge strane aktualna osporavanja kršćanske vjere upravo ističu da nisu protiv religioznosti, nego kršćanskog, eklezijalnog teološkog govora, pa onda i prakse koja iz toga proizlazi. Zato Walter Kasper s pravom smatra da “u suočenju s radikalnim osporavanjem kršćanske vjere ne pomaže slabašni, općeniti i neodređeni teizam, nego samo odlučno svjedočanstvo o živom Bogu povijesti, koji se objavio po Isusu Kristu u Duhu Svetome”.[1]
Dobro nam je poznata važnost i značaj jezika. To osjetimo, na primjer, kad se nađemo u tuđoj zemlji, u stranom svijetu. Tko ne poznaje jezik, kulturu i nema prethodnoga iskustva ne može se snaći – jer ne može komunicirati. Tako je i kad je u pitanju vjera, koja je u svojoj biti komunikabilna, dapače kao osobni odnos vjera i jest komunikacija: vjera se prenosi, ona u komunikaciji raste i kroz komunikaciju donosi plod.[2] Tko nije usvojio jezik kršćanske vjere kako će ući u “logiku vjere” i kako će prosuditi je li njegovo iskustvo kršćanski autentično, kako će sebi i drugima obrazložiti vjeru i dokučiti istinski smisao vjerske prakse?[3]
Sakramenti, odnosno svete tajne, jedan su od bitnih oblika života vjere ukoliko se kroz njih, kao eklezijalne događaje, ostvaruje susret s Bogom, u Isusu Kristu, snagom Duha Svetoga. Jezik svetih tajni jezik je vjere, a jezik vjere jezik je Kristovog otajstva. Dapače, gramatika tog jezika jest otajstvo Božjega Utjelovljenja i Kristove Pashe. On je, kao prekretnica i konačna odrednica odnosa između Boga i ljudi, ključ bez kojega se ne može ni poviriti u kršćansko otajstvo, koje svjedoči o tome kako je Bog osobno ušao u ljudsku povijest, te kako nastavlja zahvaćati u osobnu povijest svakoga vjernika, kad mu u sakramentima Crkve pristupi na ljudski način da bi snagom Duha Svetoga preobrazio osobnu povijest pojedinca, a kroz nju i povijest Crkve, koja je u ovom svijetu sjeme i začetak Kraljevstva Božjega.[4]
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora iz djela “O sakramentima. Izbor radova”, Crkva u svijetu, 2017.
[1] Za uvod u problem značaja jezika, govora, tijela i gesta u sakramentima usp. Ante Crnčević – Ivan Šaško, Na vrelu liturgije, HILP, Zagreb 2009. (osobito prvi dio); Ante Mateljan, Zašto slaviti sakramente? Jesu li sakramenti isprazni obredi ili susret s Bogom?, Crkva u svijetu, Split 1996.
[2] Walter Kasper, Bog Isusa Krista. Tajna Trojedinog Boga, UPT, Đakovo 1994., str. 469.
[3] Tim se problemom npr. posebno bavi Louis-Marie Chauvet, Symbole et sacrement. Une relecture sacramentelle de l’existence chrétienne, Ed. du Cerf, Paris 1987.
[4] Usp. Herbert Vorgrimler, Sakramententheologie, Patmos Verlag, Düsseldorf, 21990., str. 29-32.
