Može li biti ljepšeg i uzvišenijeg naslova za ljudska stvorenja od onoga da su „po vjeri, u Kristu Isusu“, sinovi Božji, kćeri Božje (usp. Gal 3,26)?! Tako, naime, apostol Pavao doziva u pamet kršćanima u Galaciji ono što jesu, podsjeća ih na njihov stvarni i osnovni identitet. Slično čini i apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici, kada kršćanskim zajednicama u Maloj Aziji ukazuje na Očevu ljubav: „djeca se Božja zovemo i jesmo“ (1Iv 3,1). Ne radi se, dakle, tek o privremenim i prigodnim, kurtoaznim i počasnim naslovima, nego o samoj naravi, o onome što nam kao osobama po milosnom daru bitno pripada i što nas bitno kao osobe određuje i razlikuje od drugih Božjih stvorenja.
Da Apostolova riječ „koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste“ (Gal 3,27), ne znači tek vanjsko, povremeno i privremeno pokrivalo, plašt ili odjeću koju možemo na sebe navući pa je opet skinuti i odložiti, nego da je tu riječ o bitnoj i stvarnoj nutarnjoj promjeni i novosti koja ide „pod kožu“ i odnosi se na sam identitet krštenika, potvrđuje sljedeća rečenica: „Nema više Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3,28).
Po krštenju nas Krist ne dotiče tek izvana, i naš odnos s njime nije odnos tijela i odijela, nego je to radije odnos tijela i udova, kako se isti Apostol na drugome mjestu slikovito izrazio (usp. 1Kor 12,27). Po krštenju postajemo udovi jednoga i istoga Tijela kome je glava Krist. Krštenje zasijeca duboko u našu unutrašnjost, i uzrokuje ključnu promjenu i novost koja se sastoji u tome da nisu više stare pripadnosti i međusobne razlike ono što nas u bitnome kao pojedince određuje i definira, nego da je to u prvom redu pripadnost Isusu Kristu.
U odnosu na tu novu pripadnost, sve druge pripadnosti su drugotnog i sporednog značenja. Sve razlike i posebnosti u odnosu na jedinstvo i zajedništvo, na jednakost i istost u Krist Isusu, spadaju u drugi plan. Prva i temeljna odrednica našega kršćanskog, kristovskog identiteta ne dokida naše prethodne „pripadnosti“ i različitosti, nego ih samo pomaže na novi način razumjeti i živjeti. Krštenjem se, dakle, ne dokida naša etnička i nacionalna pripadnost, naš društveni položaj, još manje naša spolna određenost, već smo sve to pozvani živjeti u novom svjetlu, u Kristu Isusu, po njegovom Duhu.
Kršćani su pozvani živjeti svoju etničku i nacionalnu pripadnost po Kristu koji ljubi svoj narod i istodobno uči svoje učenike poštivati i ljubiti sve ljude i narode; nakon uskrsnuća šalje ih svim narodima (usp. Mt 28,19). Njegova spasonosna žrtva namijenjena je svima, bez obzira na njihovu rasnu, etničku i nacionalnu pripadnost. Bog na kraju povijesti priprema gozbu za sve narode (usp. Iz 25,6).
Kršćani su također pozvani koristiti svoj društveni položaj na Kristov način, ne da bi drugima zagospodarili, nego da bi jedni drugima služili. Naći se po krštenju u Kristu znači također na nov način razumjeti i živjeti svoju muževnost i svoju ženstvenost: biti muž po Kristu, žena po Kristu – kristolik, bilo kao muškarac, bilo kao žena! Kristova predanost i posvećenost osjećajima i potrebama drugoga predstavlja cilj za svakoga koji se po krštenju sjedinio s Kristom, bilo da je muškarac, bilo da je žena. Za kršćanina nema uzvišenije želje od ove: svojim se životom što više upriličiti (suobličiti) Kristu; u svemu, uvijek i posvuda biti Jedno s njime.
prof. dr. sc. Anton Tamarut
